Današnje društvo i socijalni mediji zaboravljaju istinu o bogatstvu zrelosti i kasnijeg perioda života. Kao da je smisao i vrijednost života samo u prvoj trećini našeg potencijalnog življenja. Mladi se boje vremena već iza tridesete godine i taj strah urušava mogućnost novih iskoraka i promjena u kasnijem dobu. Sjećam se svojeg prelaska četrdesete i nekakve mješavine srama i straha “tko postajem nadalje”?
Moja sreća je da sam tada tražila pomoć zbog prevelikih trauma u svom životu. Izgubila sam voljenog supruga u prometnoj nesreći, sama stradala psihički i fizički u toj nesreći i prošla kroz period kolektivne traume rata u našoj zemlji. Bojala sam se da idem iz prevelike nervoze u depresivna raspoloženja i da život ne obećava previše nakon četrdesete. Moje traženje i žudnja da razumijem tko sam i zašto sam, nije bilo usmjereno na razumijevanje starije dobi, nego razumijevanje sebe. I to je bio “bingo”, jer ona koja jesam ispod kože i ispod stilova preživljavanja i obrazaca koje sam izgradila, e pa ta Tihana je cijelo vrijeme tu. Moja suština je tu i nije niti ostarila niti izgubila sjaj, možda je samo zatrpana raznim uvjerenjima i strahovima. Kad malo razgrnete taj pepeo prošlosti, suština se javlja s radošću koja čeka dugo zatrpana.
Jako puno poruka iz društvenih mreža, televizije, časopisa prikazuje mlade ljude koji su lijepi, uspješni i već tada uređeni fotošopingom ili kozmetičkim zahvatima. Borba s vremenom pokušajima mladolikog izgleda nosi još dublju poruku… a to je da nije dobrodošlo ono što ide prirodno, a to je stariji izgled i drugačije potrebe i interesi. Zaboravlja se da u mladosti većina nas ne zna tko smo zaista, što želimo? Nedostaje nam iskustva i razumijevanja pa možemo odabirati puteve koji nisu dobri za nas. Tako mnogi završe u ljubavnim vezama ili profesijama koje ih sputavaju. Tada se godine i prolaznost mogu lako vidjeti kao limit i ono što je teško i neugodno kao oduzimanje dragocjenog vremena.
Nema razdoblja u životu kad se ne može krenuti iznova i ostavariti promjena…samo se o tome ne priča. Koliko je važno bolje sebe razumjeti u 50tim, 60tim i tako dalje? Treba li nam način preživljavanja koji smo koristili u djetinjstvu i nastavili se identificirati s tim u odraslosti?
“Umrijet ću ako mi se raspadne obitelj”, “ako me on ili ona ostavi”, “ako dobijem otkaz kako ću se zaposliti s pedeset?” itd, itd…
Možete reći svim isprepadanim i posramljenim dijelovima sebe, koji su možda još djeca : “Ovo ja sada činim za sve nas!”
Vjerujte mi, u zrelijoj dobi itekako imamo snagu i pravo odabira.
Ja sam pokrenula novi posao u pedeset šestoj, konačno se susrela s partnerom koji me voli i daje mi prostora za moj život u pedeset devetoj… i sada imam puno planova u šezdesetim i lijepo je.
Možda se o tome ne piše ni ne priča dovoljno. Kako bi bilo pogledati sve mogućnosti koje se događaju iza tridesete, četrdesete i nadalje?
Što vi znate o tome? Što bi voljeli pokušati? Tko vas zaustavlja? Što bi vam pomoglo?
Tihana za Snagu namjere