Prva čakra bavi se temom preživljavanja.
Preživljavanje je prvi izazov života, izvorna pobuda osjećaja, djelovanja, kreativnosti i svjesnosti. Bez osiguravanja preživljavanja, ništa nije moguće. Kad riješimo pitanje preživljavanja, sve je moguće.
Ako su prijetnje preživljavanju česte (kao u osobe koja je odrasla okružena nasiljem ili teškim siromaštvom), svijest postaje fiksirana na ovu razinu. To održava tijelo u stanju hiperstimulirane spremnosti, preplavljeno hormonima stresa koji potiču instinktivan odgovor “borba ili bijeg”. Osoba se može osjećati nemirno, napeto i nesposobno duboko spavati, što s vremenom može dovesti do učestalih zdravstvenih problema. To je uobičajeno u posttraumatskom stresnom poremećaju (PTSP), stanju u kojemu se reakcije stresa nastavljaju dugo nakon što je trauma završila.
Kad je prva čakra oštećena, muče nas pitanja preživljavanja među kojima su zdravlje, novac, prebivalište ili probleme na radnome mjestu. Mogli bismo ustanoviti da nam osnovni osjećaj sigurnosti izmiče što god činili, čak ni kad nema istinskih prijetnji našemu preživljavanju.
Kada je naše preživljavanje ugroženo, osjećamo strah. Strah izoštrava našu svjesnost i preplavljuje tijelo prirodnim kemikalijama (kao što je adrenalin) kako bi mu dao energiju za djelovanje. Strah dovodi našu pozornost u sadašnji trenutak kako bismo se obračunali s prijetnjom, ali je usmjerava prema van i gore — prema čakrama opažanja i mentalne aktivnosti. Postajemo hiperbudni, nemirni, tjeskobni. Ne možemo se smiriti, opustiti ili staložiti. Kao da iskačemo iz svoje kože.
Strah
Kada živimo u okruženju opasnosti ili prikraćenosti, doživljavamo strah. Ako je opasnost bila učestala dok smo odrastali, strah se provlači kroz naš osnovni program preživljavanja. Osjećaj straha ujedno donosi i osjećaj sigurnosti, koliko god to paradoksalno zvučalo. Osjećamo se sigurno samo zato što smo hiperbudni i postaje nam neugodnije kada se pokušamo opustiti. Živčani sustav i nadbubrežne žlijezde pretjerano rade. U tome stanju hiperpobuđenost naši su okidači osjetljiviji te skloniji ekstremnim reakcijama. Naša je baza (uzemljenje) klimavo pa nam koncentracija može biti otežana. Zbog toga je tijelo neprestano u stanju stresa, koji postaje normalan. To s vremenom može prouzročiti visok krvni tlak, srčane tegobe, želučane tegobe, iscrpljenost imunološkog sustava, slabost nadbubrežnih žlijezda, nesanicu ili kronični umor.
Strah nas, u idealnome slučaju, budi iz pospanoga hipnogogičkog stanja stapanja i povjerenja, značajki maloga djeteta. Kada nije moguće prevladati prijetnju, prilagođavamo se strahu i oblikujemo se na temelju osnovnog grčenja i drhtanja. To je suprotno zdravom stanju prve čakre, koja se povezuje sa sigurnošću i čvrstoćom. Razriješiti strah znači naučiti opustiti se i osjećati suptilne energije tijela, uživati i širiti svoju pozornost do dalekosežnih vidika. Boriti se sa strahom znači ojačati prvu čakru. Živjeti sa strahom znači oslabljivati je.
Strah pokreće naše instinkte preživljavanja pripremajući nas za odgovor. Ali, ako postane neprestan, gubimo sposobnost primjerenog odgovora.
Da bismo se potpuno uzemljili u čvrst temelj koji može podržavati naše druge aktivnosti, moramo svladati demon straha. To, prije svega, znači shvatiti strah. Odakle potječe? Kako nam je služio? No, razumijevanje nije dovoljno jer je odgovor straha i dalje zaglavljen u tijelu. Sljedeći korak jest oslobađanje i integriranje instinktivnih odgovora na strah. Budi li u nama želju da pobjegnemo i sakrijemo se? Ljuti li nas i pokreće ili nas paralizira i zbunjuje? Dopuštanje tijelu da izražava te odgovore pomaže upotpuniti odgovor na izvornu traumu. To dovršenje omogućuje raskidanje ciklusa straha te uspostavljanje zdravijeg obrasca. Naposljetku, osoba mora steći snagu i sredstva za uspješno suočavanje sa sličnim prijetnjama u budućnosti. To može obuhvaćati jačanje samopoštovanja, učenje borilačkih vještina ili poboljšanje komunikacijskih vještina.
Iako je strah demon prve čakre, ujedno je tajni prijatelj — prisutnost koja nas može mnogočemu poučiti. Strah postoji kao saveznik samoočuvanja, poučavajući nas vlastitoj važnosti i potrebi da skrbimo za sebe. Tog demona možemo uistinu svladati tek onda kada ga priznamo kao saveznika.
Vanjski strah neće nas napustiti dokle god živimo s njime; djeluje kao transpersonalni poticaj za razvoj svijesti, kojom se suprotstavljamo onome čega se plašimo… bez toga straha ne bi bilo psihološkog razvoja.