fbpx

Jedna od dinamika koju je najteže prihvatiti u području ljubavi i odnosa je ples između Erosa, sile života koja mami i sjedinjuje, a Anatosa, sile smrti koja razdvaja i uništava. Eros je sin Afrodite, blistave boginje ljubavi i ljepote, a Tanatos, kojega je rodila boginja noći, uživa u tami našega nedostatka svijesti.

Kad uđemo u vezu, radosno nas ponesu Erosova krila. Privučeni smo i namamljeni u jedinstvo, u stapanje i rastvaranje, posežemo izvan sebe, izvan svojega malenog ega, i dodirujemo nešto veće, šire, dublje. Ushićeni smo i prošireni. To je ono za čime žudimo, čemu težimo, ono što život čini vrijednim.

Voljeti znači otvoriti se negativnom jednako kao pozitivnom – žalosti, tuzi i razočaranju, jednako kao i radosti, ispunjenju te intenzivnosti svijesti za koju do tada nismo znali da je moguća.

Smrt ljubavi uzrokuje ono što se skriva u tami. Naši nesvjesni obrasci osujećuju odnose, zapodijevaju svađe, udaljavaju nas od našega ljubavnika i upućuju naše ponašanje u smjerovima koje svjesni um prezire. Uzrujava nas nedostatak svijesti našega partnera i u nama budi želju da se povučemo. Naša vlastita manjkava svjesnost ne opaža te znakove partnerovih potreba pa se jednoga jutra probudimo i ugledamo kako naša voljena osoba stoji držeći spakirane torbe i kaže: ”Gotovo je.” Tada izravno gledamo Tanatosovo lice. Tanatos je, kao i Eros, sila nad kojom nemamo nadzor, sila koja nas čini bespomoćnima.

Nije moguće imati Eros bez Tanatosa. To ne znači da svi moraju završiti tragedijom, nego da su približavanje i udaljavanje dva nerazdvojna koraka jednoga plesa. Za one koji žele samo približavanje, Tanatos postaje ekstreman u svojoj ustrajnosti. Za one koji uvažavaju razdvojenost, udaljavanje, nesporazume i otuđenje dio toka i razvoja odnosa, ples Erosa može biti vječno obnavljan.

Oni koji su najveći idealisti u pogledu ljubavi, katkad doživljavaju najveću bol. Naivno se predaju i voljenoj osobi daju sve od sebe. Veoma se ražaloste kad, nakon što su dali sve što su mogli i cijenili tu ljubav više od svega, opaze da njihov partner lakomisleno loše postupa s onime što su oni smatrali svetim. Poricanje Tanatosa priziva njegov manje ugodan oblik.

Bolnu stranu Tanatosa možemo izbjeći ako se sjetimo uvažavati njegovu prisutnost. Moramo biti svjesni onoga što se skriva u tami naše nepriznate sjene. Trebali bismo prihvatiti, a ne poricati svoju potrebu za određenom mjerom razdvojenosti, svoj strah da ćemo biti progutani, i shvatiti da isti strah u našemu partneru nije tvrdnja o nama, nego Tanatosova potreba da uravnoteži odnos kako bi Eros mogao nastaviti ples ljubavi i privlačenja.

 

Tuga – demon srca

Kad Tanatos udari, što se neizbježno događa, doživljavamo tugu. Tuga, kao stalni demon, pritišće srce poput kamena. Kad je naše srce teško od tuge, teško nam je otvoriti ga, teško nam je čak i disati. Kad se tuga poriče, postajemo obamrli za svoje osjećaje i za svoju živost. Postajemo tvrdi i hladni, kruti i suzdržani. Iznutra se možemo osjećati mrtvo. Međutim, kad tugu uvažimo i izrazimo, nalazimo važan ključ koji otvara srce. Lijemo suze, izrazimo istinu i srce se olakša. Disanje se produbljuje. Pojavljuje se osjećaj prostranosti koji u nama stvara više prostora za duh. Nada se ponovno rađa. Priznavanje vlastite tuge vodi nas suosjećanju s drugima.

Dajte tuzi riječ; bol koja ne govori, šapuće prepunom srcu i nagovara ga da pukne.

Kad se zaljubimo, odustajemo od obrambenih mehanizama. Otvaramo se drugoj osobi i svijetu. Širimo se i rastemo. Kad smo povrijeđeni u ljubavi, povrijeđeni smo u svojim najranjivijim aspektima punim povjerenja. Jastvo je u svom najčišćem obliku kad je ranjeno. Doima se da više nije sigurno biti iskren. Naš se sustav – ranjen u srži – zatvara i gubimo ne samo voljenu osobu nego i sebe. Taj je gubitak najdublji.

Tugu koja se dogodi po okončanju veze lako je shvatiti. Vraća nas u osjećaj iskonske napuštenosti te budi osjećaj bespomoćnost. Ako se uvaži i prizna, s vremenom prođe, ali katkad u sebi nosimo tugu iz situacija koje nisu toliko očite.

Ako uzmemo u obzir da bi ljubav doista mogla biti najvažniji element dobrobiti i duhovnoga razvoja, svako narušavanje naše sposobnosti pronalaženja ljubavi čini duboku ranu. Kad uzmemo u obzir i to da to narušavanje utječe na naše ponašanje prema drugima u široj društvenoj sferi, nemamo samo osobni problem nego i kolektivnu situaciju. Ako je tuga rana, njezin iscjelitelj je suosjećanje.