Odnos s majkom bavi se osnovnim pitanjima ljubavi, pripadnosti i sigurnosti, drugim riječima našim osnovnim potrebama kao ljudskih bića. Eric Fromm govori kako dijete u prvim godinama života majku doživljava kao sveobuhvatnu snagu koja štiti i hrani. Kada nas majka voli, znači da smo živi, ukorijenjeni i da smo „doma”.

Mnoge majke nisu mogle, znale ili imale kapacitet da svojem djetetu budu dovoljno dobre majke, te su u svojim iskreno najboljim namjerama, ali zbog vlastitih povreda iz djetinjstva ušle u ulogu majki čiji je odnos prema djetetu slao poruke koje su bile toksične za njegovo odrastanje i funkcioniranje. 

Neke od uloga nedovoljno dobrih majki su: 

  • ljutita majka (majka koja svojom direktnom ili indirektnom ljutnjom stavlja djetetu zabranu izražavanja sebe)
  • kontrolirajuća majka (nije važno kakvo je dijete, nego da ono bude kakvo ona želi)
  • narcistična majka (majka koja postavlja visoke kriterije i koju je nemoguće zadovoljiti)
  • zanemarujuća majka (majka nedovoljno zainteresirana ili prisutna za potrebe djeteta koje se mora prilagođavati se njenim raspoloženjima)
  • zavidna majka (majka koja se svjesno ili nesvjesno ljuti na uspjeh svog djeteta).

Ako nam neke od bazičnih potreba nisu bile ispunjene u djetinjstvu, kao odrasli i dalje u sebi nosimo jednu vrstu emocionalne gladi te kroz razne situacije i odnose tražimo potvrdu da smo kao bića voljeni, poštovani i vrijedni življenja. Problemi nastaju kada takav oblik potvrde izostane te se osjetimo povrijeđenima. Dijete u nama osjeća istu povredu kakvu je doživjelo kada je bilo malo, a odrasli dio nas ne zna kako mu pomoći. Naš osjećaj odbačenosti, tuge ili izgubljenosti u tom trenutku podsjetnik je na povredu koja spava u nama. 

Iscjeljivanje povrede u odnosu s majkom

Psihoterapijskim procesom liječimo upravo takve povrede, zaranjamo u svoj ranjeni odnos s majkom i prorađujemo ih, ali ovaj puta iz pozicije odraslog, koji se uči i priprema za novu ulogu, a to je uloga unutarnjeg roditelja samome sebi.

Neki bitni koraci tog procesa su: 

  • Istraživanje osjećaja unutarnjeg djeteta i dopuštanje da se ti osjećaji ignoriranja, nevoljenosti, neželjenosti, ljutnje, tuge izraze u sigurnom, terapeutskom okruženju
  • Učenje potvrđivanja i ljubavi prema sebi koja stvara pozitivnu emocionalnu i mentalnu sliku naših života kakvi jesu u sadašnjem vremenu, otpuštajući prošlost u interakciji s našom majkom
  • Postavljanje granica – stvaranje odnosa s majkom (i svim ostalim odnosima u životu) koji se temelji na našim potrebama, a ne samo i isključivo na potrebama majke (ili drugih odnosa)
  • Rad kroz oprost i sposobnost otpuštanja prošlosti također je ključno za zacjeljivanju rane u odnosu s majkom i za razvijanje samopoštovanja i osobne autonomije za napredovanje.