fbpx

Moje putovanje osobne promjene započelo je, kao i većina takvih putovanja, sa teretom na ramenima koji više nisam mogla nositi i sa otvorenom ranom na srcu koju više nisam mogla sakrivati od sebe.

Svi imamo svoje razloge, svoje tajne, svoje suze koje skrivamo i čuvamo dok ne postanu nepodnošljive, dok se nešto u nama unutra ne probudi i kaže: “Hej, ne mogu više ovako. Mora postojati neki drugi put.” I onda se put pojavi.

Moja rana me dovela do mjesta kada su moje potrebe bile toliko neispunjene, a kompenzacija kroz bulimiju toliko bolna i samouništavajuća, da sam poželjela pronaći taj drugi put. 

Ali danas vam neću pisati o svojoj boli, iako joj se uvijek obraćam sa punim poštovanjem. Danas sam odlučila s vama podijeliti, ne bol, nego mjesto na koje me moja bol odvela. 

Putujući tim putem, strpljivo i dugo, moja bol me naučila:

 

Da sam dovoljna ovakva kakva jesam, da sam puna i ljubavna.
Da steknem povjerenje u život, da je bogat i da ima svega dovoljno za sve, pa i za mene.
Da je život siguran. 

Da ima svojih nesigurnih trenutaka, ali da će oni proći. I da mogu potražiti pomoć.
Da naučim nešto što sam davno zaboravila – primati. I tako rastvorim iskrivljeno vjerovanje da nikada ne dobijem kada tražim.
Da naučim davati bez straha, bez osjećaja da moram dobiti natrag.

Da otkrijem svoje istinske potrebe i svoje granice.
Da prestanem tražiti iz uloge slomljene, nemoćne žrtve, manipulacijom i “ljepljenjem” za druge.
Da stanem u svoju snagu i ako tražim, tražim direktno i jasno.
Da si naučim i sama dati što mogu.
Da se volim.
Da se znam nositi s frustracijom ako ne dobijem nešto što tražim od drugih.
Da se i tada mogu voljeti i osjećati se dovoljnom.
Da se zauzmem zrelo za sebe.
Da se znam zaštititi.
Da ako biram između dvije ljubavi, ljubavi nekog drugog i ljubavi sebe same, rađe izaberem voljeti se sama.
Da zbog ljubavi drugih ne odbacujem samu sebe.
Da shvatim da me ne mogu i ne trebaju svi voljeti. I da mi je najpotrebnija moja vlastita ljubav.
Da se suočim sa svojim najdubljim strahom, strahom od samoće. Da otkrijem razloge zbog kojih sam je se bojala, da ih razumijem i rastvorim i tako naučim da je ponekad neizbježno biti sam, i da je to dio života.
Da se prestanem bojati i otkrijem jednu drugu, novu, ljepšu stranu samoće: kao priliku da kroz nju postanem bliža sebi, da kroz nju otkrijem neistražene dijelove sebe.
Da se osjećam kod kuće sama sa sobom. 

Da se osjećam kod kuće sa drugima.
Da se ne bojim kontakta.
Da se ne bojim dodira.

Da se ne bojim tuđe ljubavi.

Da ponovo otkrijem svoju žensku stranu, da ju prihvatim sa dobrodošlicom.
Da se osjećam seksualnim bićem.
Da budem žena.
Da budem partnerica, majka, hraniteljica i učiteljica.
Da slavim svoju ženstvenost, svoje tijelo, svoje biće, svoju receptivnost i svoju žensku potrebu, svoje davanje i svoju žensku snagu.
Da probudim svoje kreativne dijelove, oslobodim ih ne srameći se sebe.
Da upotrijebim svoj jak intelekt, sposobnost gradnje mozaika iz raznih dijelova znanja, svoju strast za istraživanjem i učenjem novih stvari, za otkrivanjem života.
Da cijenim svoju hrabrost da se suočim sa svime što dođe i uvijek idem korak dalje.
Da se ne bojim smrti. Da ju poštujem kada dođe.
Da znam da svaka trauma treba svoje vrijeme za iscjeljenje.
Da budem strpljiva i nježna sa sobom.
Da pišem. Da plešem.
Da pokazujem drugima ono što me čini živom.
Da se ne bojim biti iskrena, koliko god se moje riječi nekome neće svidjeti.
Da širim svoju strast.
Da otvorenog srca dajem iz sebe ono što me nosi dalje, ono što me puni, ono što me čini punom sebe.

Ovo su mjesta na koja me dovela moja bol.
A kamo će vas dovesti vaša bol?
Jedva čekam da to otkrijete sami 🙂

Ana Katarina Sansević