U našem ranom djetinjstvu jedna od prvih i vjerojatno najdosadnijih lekcija je kad nam mama i tata ponavljaju koliko je bitno “biti ljubazan”. Zbog ovog, iz dječje perspektive, neobičnog imperativa naša će nas majka podsjetiti do petnaest puta u jednom tjednu da nazovemo baku i zahvalimo joj se za užasni šešir koji nam je isplela. Ili da dodamo ‘molim te’ svaki put kad od bilo koga zatražimo bilo što, čak i papirnatu salvetu. Ili da moramo pozvati čudaka iz razreda na svoju rođendansku zabavu i biti dobri prema njemu. To nas kao djecu ostavlja u vrlo podvojenom stanju: shvaćamo da je iz nekog razloga ljubaznost vrlo važna, a ujedno je potpuno glupa i nerazumljiva.
Kako odrastamo postajemo sve bolji u površnoj mehanici ljubaznosti, ali ne nužno i u razumijevanju zašto bi ljubaznost trebala biti važna. Tema ostaje pod nekim strogim ili sentimentalnim oblakom ispod kojeg nam je prvi put predstavljena kao maloj djeci. Spremniji smo prihvatiti taktiku ljubaznosti i znamo se na takav način ophoditi s drugima kada je to važno.
Pravi razlog zašto je to važno ide puno dalje od potrebe za manirima. Toga postajemo svjesni kako odrastamo i upoznajemo krhkost vlastitog bića. Prava potreba za ljubaznošću proizlazi iz nečeg potpuno drugačijeg, iz naše vlastite osjetljivosti. U to spada sumnja u vlastitu vrijednost te svoje pravo na postojanje. Na naš legitimitet i našu sposobnost da zainteresiramo bilo koga za našu bol i za našu sudbinu.
Ljubaznost nam je tako očajnički potrebna pa i njeni najsitniji koraci (poput otvorenih vrata, komplimenta za kolač koji smo ispekli ili sjećanje na naš rođendan), jer prije svega postoji sumnja u same sebe. Dojam odrasle samouvjerenosti je lažan. Iznutra, odmah ispod sloja kompetencije, prestravljeni smo i izgubljeni, nesigurni i bez uvjerenja i spremni smo se žarko držati bilo kojeg znaka pa i najmanjeg da zaslužujemo nastaviti.
Stoga nije čudo da kada pokušavamo sakriti takvu osjetljivost od djece (a prvenstveno od nas samih) tada potrebu za ljubaznošću predstavljamo kao da proizlazi iz neke vrste apstraktnog zahtjeva za normama ponašanja. Ono što se ne usuđujemo reći djeci je da bi se, ako baka ne dobije ljubazan poziv od nas, mogla zapitati vrijedi li išta što ona učini? Nije li uzalud potrošila cijeli život i nije li ovo malo neprimjećivanje njene vrijednosti samo dio dugogodišnjeg obrasca stvari koje joj nikada nisu uspjele?
Mi ljudi smo doista bića koja će se zabrinuti zbog neprimjerene primjedbe koja nam može biti motiv da preispitujemo vlastitu vrijednost. Doista se možemo beskonačno brutalno kritizirati jer smo dali sve od sebe, a nitko nije primijetio koliko smo se trudili. Ono što nazivamo ljubaznošću zapravo je način da drugima ponudimo neku vrstu potvrde, ljubavi, nježnosti, nade i ohrabrenja, koje su nam itekako potrebne da bi nastavili dalje.
Stvarno se počnemo truditi biti ljubazni kada shvatimo koliku moć ljubaznost posjeduje. Moć da drugu osobu spasi od dubokog samokritiziranja. Isto tako, na ljubaznost postajemo motivirani onda kada shvatimo koliko nama trebaju drugi i njihova ljubaznost prema nama. Možda stvari ne izgledaju tako na samom početku. Možemo se zanositi idejom da nam uopće ne smeta kako se drugi ponašaju prema nama, da smo iznad takvih sitnih detalja, da nećemo dopustiti da nas tako lako rane. No, s vremenom, kako bolje upoznajemo vlastita srca i iskrenije počinjemo osjećati vlastite boli, shvatimo da nam je ljubaznost, nježnost i dobronamjernost naše okoline itekako bitna. Da nam je važno da nas šef pohvali za dobro obavljen posao, ili kad nam partner da kompliment kada se uredimo za izlazak, kad nam se susjed ljubazno nasmiješi ili nas prijateljica nazove za rođendan…
Ne postajemo ljubazni razmišljajući o normama ponašanja. Postajemo ljubazni odrastajući i upoznajući svoj vlastiti strah i mržnju prema sebi. Tada to isto znanje preko empatije možemo primijeniti na druge.
Ljubazniji svijet nije nužno svijet popločan ljubaznim riječima: “molim, hvala, izvoli”. Ljubazniji svijet je svijet u kojem ostajemo s drugom osobom u trenutcima kada je najranjivija i svojom ljubaznošću joj otvorenih ruku nudimo pravo na postojanje.
Novi događaji
