fbpx

Osjećaji krivnje i srama su osjećaji koji glase za najbolnije ljudske osjećaje.

U procesu osobnog razvoja se vrlo brzo počnemo suočavati s pretjeranim (nezdravim) osjećajem krivnje i srama (koji su nam bili nametnuti u ranom djetinjstvu od prekritičkih, strogih, krutih roditelja. Roditelja koji nas nisu prihvaćali s našim dječjim potrebama) pa stoga često godinama radimo na tome da prestanemo osjećati tu veliku količinu nezdravog srama i krivnje koji nam onemogućavaju da normalno funkcioniramo. Već smo pisali o nezdravim osjećajima srama i krivnje (više možete pročitati na linkovima gore) te smo danas odlučili te osjećaje promotriti iz drugog aspekta.

Iako itekako potreban, proces otkrivanja traumatskog (nezdravog) osjećaja srama i krivnje, ponekad može postati jednosmjerna ulica koja podržava naš narcisoidni dio

Znat ćete o čemu pišemo ako vam je poznata ova rečenica: “Nemoj mi nabijati osjećaj krivnje!” koju vam uputi partner, prijatelj ili član obitelji kojem ste odlučili reći nešto što vas je u ponašanju te osobe povrijedilo. Ili koju vi uputite nekome tko vam ukaže ne neki dio vašeg ponašanja koji nije bio korektan. Umjesto da razmislimo što smo čuli, automatski se počnemo braniti, kao da se moramo riješiti i najmanjeg osjećaja krivnje ili srama koje bi mogli osjetiti.

Iako je cilj osobnog razvoja da proradimo te što manje osjećamo nezdravi dio krivnje i srama, njegov cilj nije da više nikada ne osjetimo osjećaj krivnje ili srama. Nikako. Cilj osobnog razvoja je da prestanemo osjećati nezdravi dio tih osjećaja, ali ti osjećaji i dalje imaju vrlo važnu funkciju za nas.

Funkcija osjećaja krivnje i srama je da osjetimo kad smo nekog namjerno ili nenamjerno povrijedili, kad smo učinili neko djelo prema drugom ljudskom biću koje nije bilo u redu. Ti osjećaji su dio naše unutrašnje introspekcije, osjećamo ih jer nam govore da u tom dijelu u kojem smo povrijedili, možda nismo najsjajnija ljudska bića. Govore nam da postoje dijelovi nas u kojima možemo biti bolji prema drugima. Funkcija tih osjećaja je da nas motiviraju da budemo bolja ljudska bića, što nije u suprotnosti s radom na sebi. Dapače. Jedan od ciljeva rada na sebi je da otvorimo svoje vlastito srce za sebe, ali isto tako i za druga ljudska bića.

Naravno to nam se često ne sviđa. Pa se branimo od toga. Jer tko od nas želi nebranjene podsjetnike da smo učinili nešto što nije u redu prema nekome drugome? Da smo možda pokušali sakriti istinu, prevarili nekoga, varali na ispitu, ukrali nešto, razočarali nekoga?

Krivnja, sram i mozak

Oba osjećaja imaju evolucijsku podlogu i aktiviraju se neuronskim mrežama u frontalnom i temporalnom dijelu mozga. Kad se ponašamo na način na koji nismo ponosni, mozak odašilje signal koji nas potiče da promijenimo svoje ponašanje. I krivnja i sram služe važnoj, prilagodljivoj funkciji za ljudski opstanak. Funkcionalno su dizajnirani da nas zaštite od nanošenja štete onima koji su nam dragi i da se ponašamo bolje u budućnosti. Krivnja nas može učiniti ljubaznijima i darežljivijima. Isto tako sram nas upozorava kad postupamo na načine koji mogu dovesti do toga da nas drugi odbace i ne žele nam više pomoći kada nam bude trebalo. A nekada davno, sami nismo mogli preživjeti. Trebalo nam je pleme. Prema tome prirodni odabir favorizira one koji osjećaju zdravu krivnju i sram.

Krivnja i sram samosvjesne su emocije povezane sa stvarnim (ili individualnim) moralnim vrijednostima. Njihova motivacija i vidljivost mogu biti različite. Možemo, na primjer, osjećati krivnju, a da nitko drugi ne zna što se dogodilo. Nitko nas ne mora konfrontirati (osim samih sebe) da bismo osjećali kako se prema drugome trebamo ili želimo ponašati bolje. Da poželimo pokušati ispraviti svoju grešku. Sa sramom, fokus nije na tome što smo učinili, nego tko je svjedočio našem činu. Tko nas je vidio dok smo učinili nešto na što nismo ponosni. Sram nas može potaknuti da dodatno lažemo ili sakrivamo dokaze našeg ponašanja, da nas ne bi otkrili.

Pogreške su uvijek oprostive – ako netko ima hrabrosti priznati ih.

Bruce Lee

Loši ili dovoljno dobri?

Cilj osobnog razvoja je postati emocionalno zrela osoba. Ako je to tako, u kontekstu osjećaja krivnje i srama to znači sljedeće: možemo u potpunosti promisliti o svojim djelima i postupcima. Tada imamo dovoljno integriteta i snage za osjećaje krivnje i srama povezane s njima pa ne moramo bježati od njih. Tako možemo prihvatiti odgovornost zbog svojih postupaka te si dozvoliti u srcu osjetiti bol zbog svojih pogrešaka. To nas motivira na promjenu. Tada u tom procesu možemo biti nježni, strpljivi i suosjećajni prema sebi.

To znači da smo u sebi razvili odraslu osobu koja je spremna prihvatiti svoje slabosti i pogreške, koja ne ulazi u ulogu žrtve (“da, ja sam jako loša osoba”) niti se brani od njih (“ne nabijaj mi krivnju”) nego se, bez skrivanja, suočava sa svim dijelovima sebe jer motivirana raditi na sebi, za vlastitu dobrobit, ali i dobrobit svih oko sebe.

Kako bi to mogli, obično je potrebno vrijeme da u psihoterapijskom procesu otkrijemo koliko nezdravog osjećaja krivnje i srama naše unutarnje dijete osjeća te iscijelimo taj dio sebe pa se nakon toga hrabro suočimo sa svojim manama. Tada se više nemamo potrebu braniti, jer priznavanje svojih vlastitih mana više ne znači: “Ja sam loš”, što je izraz nezdravog osjećaja krivnje i srama, nego znači: “Dovoljno sam dobar, ali u tom specifičnom dijelu života želim biti još bolje ljudsko biće.”

 

Novi događaji

Osobni razvoj