fbpx

Kakav bi osjećaj bio znati postaviti jake granice, a istodobno izgraditi bliske i zdrave odnose? Ili imati nepresušan izvor intuitivnog znanja o sebi i svojoj okolini? Što bismo sve mogli postići da imamo unutarnji kompas koji nas nepogrešivo vraća na naš najiskreniji put i naše najdublje ja? Imati pristup stalnom izvoru životne energije i osjećaju sigurnosti? Kako bi naš život tada izgledao?

Emocije kao putokaz

Svaka od ovih sposobnosti, iako ih često nismo svjesni, živi u nama. Živi unutar naših emocija. Upravo uz pomoć svojih emocija možemo postati svjesni i neizmjerno snalažljivi u svojim odnosima. Ako se naučimo usredotočiti i iskreno raditi s nevjerojatnim informacijama u svakom od naših osjećajnih stanja, možemo se blisko povezati s izvorom svoje inteligencije, možemo čuti najdublje dijelove sebe i možemo izliječiti svoje najdublje rane. Ako naučimo vidjeti svoje emocije kao oruđe svoje najdublje svijesti, moći ćemo kreirati život kakav želimo i postati cjelovita i funkcionalna osoba, kakva većina nas želi biti. Kako vam se sviđa ova vijest?

Iako naizgled prekrasna činjenica, da već imamo sve što nam treba za kompas našeg života, vrlo je teško prihvatljiva zbog duboko sukobljenih stavovi naše kulture o emocijama koji su, na žalost, ukorijenjeni u svakome od nas. 

Naše globalno, trenutno razumijevanje emocija daleko zaostaje za našim razumijevanjem gotovo svakog drugog aspekta života. Sposobni smo putovati u svemir i podijeliti atom, ali čini se da ne možemo razumjeti i upravljati svojim prirodnim emocionalnim reakcijama na životne situacije. Radimo na prehrani i tjelovježbi kako bismo povećali svoju energiju, ali zanemarujemo najbogatiji izvor energije koji posjedujemo – svoje emocije. Intelektualno smo briljantni, fizički snalažljivi, duhovno maštoviti, ali emocionalno nerazvijeni. To je šteta jer emocije sadrže neophodnu vitalnost koja se može usmjeriti prema samospoznaji, međuljudskoj svijesti i dubokom ozdravljenju. Nažalost, mi ih ne tretiramo kao takve. Umjesto toga, emocije se kategoriziraju, slave, ocrnjuju, potiskuju, manipuliraju, ponižavaju ili zanemaruju. Rijetko, ako ikad, bivaju slavljene. Rijetko im se pristupa kao posebnim iscjeliteljskim silama.

Emocije su uvijek istinite, ali nisu uvijek ugodne.

Karla McLaren 

Dijalog sa svojim emocijama

Empatija je sposobnost koja bi mogla biti prisutna u svakom od nas; ona je naša vještina neverbalne komunikacije. Kroz empatiju možemo čuti značenje iza riječi, razumjeti položaje tijela koje ljudi nesvjesno zauzimaju i shvaćati emocionalna stanja drugih. Smatra se da se sposobnost empatije nalazi u posebnim moždanim stanicama zvanim zrcalni neuroni. Zrcalni neuroni prvi su put pronađeni u premotornom korteksu majmuna makaka devedesetih godina prošlog stoljeća, ali su ubrzo otkriveni i kod ljudi. Zrcalni neuroni postali su uzbudljivo područje istraživanja jer znanstvenicima pomažu razumjeti kako se društvene informacije prenose između primata.

Iako je empatija normalna ljudska sposobnost, većina nas ju nauči isključiti ili prigušiti usvajanjem verbalnog jezika. Do četvrte ili pete godine naučimo sakriti, ugušiti ili zakamuflirati svoje osjećaje u socijalnim situacijama. Vrlo brzo shvaćamo činjenicu da većina ljudi nije autentična jedno prema drugome – da lažu o svojim osjećajima, ostavljaju bitne riječi neizgovorene i bezobzirno gaze očite emocionalne znakove jedni drugih. Proces usvajanja vještine govora često je istovremeno proces učenja da se ne govori istina i postizanje određene razine pretvaranja u većini odnosa. Svaka kultura i subkultura imaju drugačiji skup neizgovorenih pravila o emocijama, ali sva ona zahtijevaju da se određene emocije kamufliraju, prekomjerno koriste ili zanemaruju. Većina djece – koji imaju sve predispozicije da nauče vještinu empatije – na kraju nauče isključiti svoje empatijske sposobnosti kako bi opstali na svom putu kroz društveni svijet.

Na žalost, kako isključujemo empatijske sposobnosti prema drugima, na isti način ih isključujemo i prema sebi. Empatija ne može postojati kao selektivna. Da bi opet došli u kontakt s vlastitim emocijama, prije svega moramo početi opet razvijati vještinu empatije prema njima, prema samima sebi. Umjesto da se prisiljavamo da razumijemo svoje emocije, možemo ih, za početak početi pažljivije slušati i uključiti u empatični dijalog sa samima sobom.

Ovaj oblik dijaloga nije težak; on je samo, kao i sve što nismo nikada radili, neobičan. Empatijske vještine omogućuju nam da svijet vidimo živim, da situacije vidimo s njihovim znanjem i značenjem. Pomažu nam osluškivati ​​značenje ispod riječi, razumjeti živa bića i prirodu te se emotivno povezati sa svijetom oko nas. Empatičan dijalog je poput slušanje instrumentalnog glazbenog djela i dopuštanja da nam, sa svim svojim tonovima i instrumentima, ispriča priču. Dijalog s emocijama nije proces u kojem emocije imenujemo kao da su ulični znakovi ili upravljamo njima kao da su simptomi bolesti. Taj dijalog omogućuje nam da zaronimo u sve svoje emocije kako bismo ih razumjeli na njihovoj dubokoj i iskonskoj razini; pomaže nam da uklonimo nedostatak percepcije emocionalnih stanja i omogućuje nam da svoje emocije vidimo na nov i smislen način. Ukratko, ako možemo empatično komunicirati sa svojim emocijama kao specifičnim i briljantnim glasnicima, imat ćemo svu energiju i informacije koje su nam potrebne za stvaranje smislenog i svjesnog života.

 

Novi događaji

Osobni razvoj