Uvijek je bio u žurbi, da dođe tamo gdje nije.
Leo Tolstoy, Rat i mir
Na godišnjem ste odmoru. Sjedite sami na ugodno zasjenjenoj terasi i guštate svoju jutarnju kavu. Ispruženi ste u ležaljci na plaži i osluškujete ritmičke pokrete plesa mora i šljunka. Ili šetate šumom dok iznad zelenih krošnji tiho putuju laki oblaci. Ugodno je samo biti. Ne činiti ništa.
Koliko dugo možemo ne raditi ništa? Samo postojati? Često nam “prazan hod” brzo dosadi i tražimo neki vanjski podražaj. Kao da smo zaboravili kako je to biti u pauzi od akcije. Živjeti sporo. Načelno, kao ljudskoj vrsti, kapacitet za bivanje nam je postao izrazito mali. Postali smo ovisni o brzim promjenama i stalnom dotoku podražaja iz okoline. Uglavnom živimo u prividu akcije i nekoj vrsti naučene užurbanosti, prebacujući se iz jedne aktivnosti (ili aplikacije) na drugu. Beskrajno i bezumno “scrollamo” i “refreshamo”.
Zašto žurimo kroz život?
U poslovnom i u privatnom životu često imamo osjećaj da je jedini način da obavimo sve što moramo – i “moramo” – tako da žurimo. Čini nam se da je “multitasking” jedini način da sve stignemo i barem donekle zadovoljimo svoja i tuđa objektivna, ali vrlo često i sasvim nerealna očekivanja. Tako istovremeno kuhamo ručak, čuvamo djecu, plaćamo račune, odgovaramo na poslovne mailove i komuniciramo s prijateljima. Završavamo dane iscrpljeni i nezadovoljni, s napola dovršenim popisom zadataka koje nismo stigli obaviti. I to što uspijemo obaviti, radimo često samo napola prisutni, stalno napola odsutni.
Multitasking ubija životnu radost – i neurone
Naizgled dobra mogućnost multitaskinga, ako ga usvojimo kao glavni način svakodnevnog funkcioniranja, iscrpit će nas i postat će izvor frustracije. Razumljivo je da produktivni ljudi uvijek nastoje napraviti više. Problemi nastaju kada istovremeno radimo više stvari i kada nam multitasking postane glavni način funkcioniranja. Istovremeno, postoje ljudi koji sebe zavaravaju da su jako produktivni ako rade puno stvari odjednom. No, istina je da ako se raširimo na više poslova odjednom, gubimo prisutnost u svakom od njih, nemamo fokus i cijela stvar ide u smjeru da niti jednu započetu aktivnost ne završimo na vrijeme ili onoliko kvalitetno koliko bi željeli.
Kao ljudska vrsta, ne evoluiramo biološki onoliko brzo koliko se razvijamo tehnološki. Nerealno je misliti da neurološki možemo podnijeti i procesirati multitasking koji uključuje konstantni priljev informacija i beskonačno stimulansa koje naš mozak primi u jednom danu. Naši mozgovi nemaju kapacitet da isprocesiraju sve informacije i zato se jednostavno povremeno – ugase. Zamislite dok čitate ovaj tekst, čujete poruku na mobitelu. Krenete otvarati aplikaciju, vaš mozak se prebacuje na novu aktivnost i gasi za staru. Prestali ste čitati ovaj tekst. Ili knjigu. Ili igrati se s djecom. Ili razgovarati s partnerom ili… nastavite niz… Konstantno gašenje starih aktivnosti i paljenje novih nas u konačnici iscrpi. To na kraju stvara osjećaj da ništa ne završavamo i da nam je uvijek “ostalo nešto za završiti”. Što je i istina. Svi “prekinuti” procesi čekaju trenutak da se nastave. Samo što se s vremenom previše prekinutih procesa nagomila u “buffer” i nemoguće ih je nastaviti sve u isto vrijeme. Što stvara još veći osjećaj da “ništa ne stižemo” i da moramo još više žuriti.
Godišnji bez godišnjeg
U cijelom tom užurbanom životu često imamo osjećaj da nam treba godišnji da bi se konačno odmorili. No kada konačno dođe i taj dan, često se ne možemo stvarno odmoriti. Zašto? Jer i dalje radimo na multitasking autopilotu. Naš mozak, naviknut na previše podražaja, teško se odjednom snalazi u praznini. Može nam čak izazivati i osjećaj neugode. Da bi izbjegli neugodnu prazninu, i dalje žurimo. Iako sada nemamo neki realan i mjerljiv cilj, teško nam je usporiti.
Usporavanje je danas postalo dragocjeni alat, koji moramo prakticirati ako želimo živjeti mirnije, fokusiranije, radosnije, s osjećajem da imamo više vremena za sve. Jer život nije utrka. Ne postoji mjesto na koje moramo stići u ovom životu.
Radost usporavanja
Što možemo napraviti da bi si pomogli usporiti?
- Provjeriti svoj kapacitet za obaveze
Provjeriti u kojim smo se sve dijelovima života “obavezali” i iskreno pogledati imamo li kapaciteta za sve to? Od važnih obaveza pa sve do odlučivanja koliko vremena dnevno želimo provesti na FB-u. U tome nam može pomoći dnevno zapisivanje gdje “trošimo” svoje vrijeme. Promatrajte neko vrijeme. Probajte, bez osude, jednostavno primijetiti koje aktivnosti prioritizirate, svjesno ili nesvjesno. Jednom kada postanemo svjesni gdje nam vrijeme odlazi, možemo to početi i mijenjati. Je li ono na što trenutno trošimo svoje vrijeme doista to na što bi ga željeli trošiti? Ili uložiti? Reflektira li naše vrijednosti i ciljeve? Ili je vrijeme za promjenu?
Ako smo započeli previše projekata, najvjerojatnije niti jedan ne možemo odraditi kvalitetno. Ako žurimo iz jednog iskustva u drugo, nemamo vremena za integraciju, procesiranje i učenje iz procesa koji su se upravo završili. Za sve nam treba vrijeme. I pauza između iskustava. Da bi ga usvojili.
- Slijediti pravilo “tri stvari”
Postoji izreka koja kaže: “Ako je sve prioritet, onda ništa stvarno nije prioritet.” Izaberite tri stvari koje su doista bitne u vašem životu. Možete započeti s malim. Koje su tri stvari koje želite završiti danas? Probajte ih unaprijed ugraditi u kostur svog dana, a ostale aktivnosti isplanirati oko njih. Ovo pravilo nam može pomoći i da lakše postavimo granicu kada nam je “dovoljno” nečega. Ako radimo na nekom većem projektu, da ne pretjeramo nego ga radimo u koracima. Može nam olakšati da se bolje fokusiramo i maknemo sve distrakcije koje nas ometaju. Ako krenemo u neku drugu aktivnost, da se vratimo na ono što smo odredili kao prioritet danas. Ako povećamo fokus, možemo se upitati: Koje su to tri stvari koje želim završiti ovaj tjedan? Ovaj mjesec? Ove godine? I vidjeti kamo nas to vodi. - Početi govoriti NE
Ovo je prilično jednostavno shvatiti, teže primijeniti u praksi. Ako aktivnost ili kontakt ne podržava naše životne vrijednosti, naše prioritete, naše “tri stvari”, ako nije za našu opću dobrobit (ili dobrobit nekog za kog imamo odgovornost) smijemo joj reći NE. Ne moramo na sve pristati. Ne moramo biti dio svega. Ne moramo o svemu brinuti. Sposobnost da izgradimo jasnije granice oko toga u čemu želimo sudjelovati i s kim se sve želimo družiti je proces. S vremenom ćemo sve jasnije osjećati što je dobro za nas i to poštivati. Ono što je bitno osvijestiti je da govoreći NE nečemu što ne želimo, u stvari govorimo DA onome čemu želimo.
Umjesto da se pitamo kada nam je sljedeći godišnji odmor, možda bismo mogli kreirati život iz kojeg ne trebamo bježati.
Seth Godin
Što više usporimo, bit ćemo prisutniji u svom životu. Za sebe. Za druge. Bit ćemo više uzemljeni u ovom trenutku. Usporavanjem i fokusiranjem na ono što je nama bitno, počet ćemo raditi manje, no to manje činit ćemo s puno više radosti.
Usporavanjem možemo otkriti da nam bivanje baš u ovom trenutku može donijeti puno više užitka od konstantnog bježanja u neki drugi. I da je istinska radost u “ovdje”, a ne u “tamo koje će doći”.
Novi događaji
