fbpx

Neki od razloga zašto često osjećamo neobjašnjiv strah, zašto smo sputaniji i tužniji nego što bismo trebali biti, je taj što – niti ne znajući za to – živimo svoje živote nesvjesni ogromnog tereta neriješenih trauma koji konstantno nosimo sa sobom, gdje god da krenemo.

Trauma nije taj užasan događaj. Trauma je posljedica tog iskustva kojeg nismo uspjeli završiti i kao takav nedovršen smo pospremili u naše tijelo. Jednostavno ga naš živčani sustav tada nije mogao obraditi.

Mnogi od naših najvećih strahova uopće nemaju nikakve veze sa stvarnim opasnostima koje se događaju ovdje i sada; oni su nasljeđe trauma koje su nam se dogodile u prošlosti.

Koncept traume prvi je put primijećen i istraživan u vojnom, ratnom kontekstu. Godine promatranja traume i njenog utjecaja na ljudski neurološki sustav pokazao je da se traumatski događaji ne događaju samo u ekstremno opasnoj okolini. Koliko god neobično zvuči, traumu vrlo lako možemo doživjeti u, naizgled, sigurnim i mirnim uvjetima. Ne trebamo proći kroz rat da bismo bili traumatizirani na više načina. Na primjer, zamislite osmogodišnju djevojčicu koja pogriješi na ispitu iz matematike i donese loše vijesti kući. Iznenada, njezin tata – koji previše pije i možda se bori s depresijom – uleti u nekontrolirani bijes. Urla na nju, razbije neki predmet u kući, zalupi vratima i ode iz prostorije. Iz perspektive osmogodišnjakinje, u tom trenutku se čini da je kraj svijeta. Budući da tako malo dijete ne može razumjeti da je postupak njenog oca posljedica njegovog lošeg stanja, jedini način da ova djevojčica da ikakav smisao ovom trenutku je – da potpuno preuzme odgovornost za njega. Rezultat toga je da se osjeća kao užasno, pogrešno ljudsko biće. Iz ovakvih događaja (ili niza njih) se razvija trauma. Ova je specifično usmjerena na činjenje pogrešaka. U budućnosti, svaka pogreška ove djevojčice je opasnost da će izazvati eksploziju u drugim ljudima (za koju je ona odgovorna). Kasnije, u odrasloj dobi, svaki put kada kod ove žene postoji rizik od pogreške, postoji istovremeno ogroman strah da će drugi nekontrolirano pobjesniti. Svaki njen kontakt postaje zastrašujući, a da ona sama možda nije niti svjesna da je taj strah upravo posljedica traumatskih iskustava s ocem. Ta žena kao još dublju posljedicu traume može imati poteškoće u uspostavljanju emocionalnih odnosa s muškarcima, može se uvijek osjećati “pogrešno” u odnosu na partnera. Može imati problema biti otvorena i spontana, ne može biti obično ljudsko biće u odnosu te time nikako ne može stvoriti bliskost koja je potrebna na emocionalnom nivou. Može proživljavati strah od bliskosti do kraja života, odlaziti iz odnosa u odnos i ne biti svjesna da je uzrok svemu tome neisprocesirana trauma iz djetinjstva.

Rješenje za mijenjanje naših obrazaca ponašanja u ovom, i ostalim životnim iskustvima koja su narušena posljedicama traume, je razumijevanje traume te rad na procesiranju i otpuštanju traume.

trauma i strah

Po čemu možemo naslutiti da je naša reakcija posljedica traumatskog iskustva i da nam treba terapeutski rad s traumom? Po čemu znamo da se suočavamo s traumom – a ne s trenutnim opravdanim strahom?

Odgovor leži u veličini i intenzitetu osjećaja (straha, tuge, ljutnje, emocionalne boli) koji se stvaraju u uvjetima kada za njih ne postoji objektivan razlog.

Npr: muškarac s kojim razgovaramo je ljubazan, okolina u kojoj razgovaramo je ugodna, ali mi osjećamo strah, zamrzavamo se ili želimo pobjeći iz situacije. Tada znamo da se ne suočavamo sa stvarnom opasnošću, već s neprorađenim incidentom iz prošlosti koji utječe na našu percepciju sadašnjost.

Ako smo traumatizirani, sjećanje na traumatski događaj nalazi se u nama, ali naš svjesni um se ne želi baviti njime. U nemogućnosti oplakivanja događaja, veći dio našeg života može postati žalostan. Istodobno, trauma stvara simptome i neuroze, više ne znamo zašto se toliko bojimo, samo znamo da svugdje oko nas postoji opasnost. Trauma je agonija u kojoj svjesni um nema podršku i resurse za obradu – tu nam može pomoći jedino psihoterapeut koji zna raditi s traumatskim događajima na kvalitetan način.

Ako nađemo terapeuta s kojim se osjećamo dovoljno ugodno i sigurno da se usudimo pogledati unatrag, moći ćemo vidjeti traumatizirajući trenutak, uz njegovu podršku. Moći ćemo mijenjati svoj neurološki odziv na traumatsko iskustvo i u konačnici promijeniti svoje racionalne zaključke (da nismo mi krivi, da nismo učinili nešto krivo, da nismo pogrešni).

Rad s traumom nam može pomoći da život u cjelini više ne bude toliko zastrašujuć, da se simptomi traume svedu na minimum i da učeći i primjenjujući alate nošenja sa posljedicama traumatskog iskustva učinimo svijet pristupačnijim i sretnijim mjestom za sebe. A time i za sve oko nas.