Kada doživimo neki, veći ili manji, životni neuspjeh (prekinemo neki odnos, propadne nam neki projekt, loše odradimo prezentaciju ili jednostavno nam pregori ručak), naše razmišljanje o neuspjehu i osjećaju sebe zbog njega, uglavnom kreću u dva smjera: prvi smjer je da imamo tendenciju samosažaljevati se i okrivljavati druge za naš neuspjeh, a drugi je samokritika. Krivimo isključivo samo sebe i pronalazimo neiscrpne dokaze da nismo dovoljno dobri, pametni, kompetentni, da jednostavno ne možemo uspjeti i nikada nećemo.
Samokritika (ili samobičevanje) je put kojim će krenuti većina nas. Zašto? Da bismo preživjeli u uvjetima velikog pritiska okoline (od djetinjstva do današnjeg dana) razvili smo umijeće samokritike do savršenstva. To činimo iz razloga da preduhitrimo kritiku koja dolazi iz okoline. Naš ego ima pomalo apsurdni tijek razmišljanja.
Ako ja sam otkrijem u čemu nisam dobar i iskritiziram se, neću morati doživjeti kritiku okoline.
Zbog tog razvijemo umijeće brzog otkrivanja svojih pogrešaka i česte analize svojih nedostataka. Jednim dijelom, jako je zdravo preuzimati odgovornost za svoje postupke, no kada pretjeramo u tome, dolazimo u opasnu zonu: postanemo žrtvom pretjerane, destruktivne samokritičnosti. Ova vrsta samokritičnosti nema motivacijski oblik, ona postaje destruktivna sila koja nas ne uči ničemu novom, nego nas ostavlja bespomoćnim. Ruši naš moral i našu volju da nastavimo dalje s novim životnim iskustvima.
Da bismo na neki način odgovorili glasovima samokritičnosti, moramo razvijati jednu drugu vještinu. Suosjećajnost prema sebi. Često imamo otpor prema vlastitoj empatiji jer nas podsjeća na samosažaljenje. Ne volimo biti nježni i mekani, popustljivi prema sebi. Ljubaznost prema sebi je vještina koju, na žalost, teško usvajamo. No dobra vijest je, da se kroz rad na svojim emocionalnim ranama, naša srca ipak mogu otvoriti prema samima sebi. U tome nam uvelike može pomoći kvalitetan psihoterapijski proces. No isto tako, suosjećanje prema sebi možemo vježbati i sami.
U tu svrhu, danas vam nudimo vježbu samosuosjećanja. Kroz nju ćemo probati napraviti pregled naših iskrivljenih vjerovanja i potaknuti misli i osjećaje koji konfrontiraju našeg unutarnjeg samo-kritičara.
Pred vama su ideje koje možete pročitati i posvetiti svakoj od njih par minuta. Dok to činite, obratite pažnju na to da li se unutar vas išta mijenja?
Zadatak (iskustvo) u kojem smo doživjeli neuspjeh je, u stvari, bio jako težak
Toliko težimo uspjehu (i ne dopuštamo si neuspjeh) da ne primjećujemo veličinu izazova koje si postavljamo. Ponekad ogromne ciljeve doživljavamo kao male jer nam je ljestvica “uspjeha” jako visoko postavljena. Prepolovite ljestvicu na pola. Pa još na pola. Pa još na pola. Možemo li si davati manje izazove i tako smanjiti svoja očekivanja?
Naša “povijest” nas možda nije najbolje pripremila za ovo iskustvo
Ako pogledamo unazad, u našem životu je najvjerojatnije bilo iskustava pomoću kojih si možemo objasniti svoj “neuspjeh”. Na primjer, ako partnerski odnos naših roditelja nije bio najbolji jer nisu znali stvoriti bliskost, velika je vjerojatnost da i mi imamo određenu problematiku s bliskošću. Zbog toga nam to područje života može patiti. Na žalost, postoje životni alati koje nismo usvojili kroz svoje djetinjstvo te je naša nesigurnost koja nas je dovela do “neuspjeha” rezultat toga. No, na stvaranju sigurnijeg sebe i usvajanju novih životnih alata (u konkretnom primjeru razvijanje bliskosti prema sebi ii drugima) možemo aktivno raditi i tako promijeniti svoju “životnu priču.”
Neuspjeh se događa
Prema samoj prirodi stvari, u svakom našem planu ili životnom iskustvu, postoji mogućnost uspjeha i neuspjeha. Neuspjeh je, kao i uspjeh, dio svakog životnog puta.
Ponekad doista možemo “imati sreće”
Ako smo jaki, samokritični ljudi, onda si uglavnom ne dopuštamo vjerovanju u sreću. Preuzimamo odgovornost za sve svoje rezultate s razmišljanjem da smo uvijek, 100% odgovorni za svoju sreću i da imamo potpunu kontrolu nad njom. Da potpuno kontroliramo svoj život. Iako je potpuno točno da sami kreiramo svoj život, postoji jedan čarobni, neobjašnjivi faktor koji nas nekad pogura naprijed. Ponekad doista možemo “imati više ili manje sreće”.
Naš vlastiti osjećaj vrijednosti ne ovisi isključivo o vanjskim postignućima
Mi nismo samo svoja postignuća. Društveni status i materijalni uspjeh je jedan dio naše životne kreacije, no osim toga postoji još puno dijelova nas. Oni koji nas vole to znaju i u svojim najboljim trenucima pomažu nam da to osjetimo. Pomislite na bliske osobe u svom životu, zamislite ih ispred sebe i slušajte što vam one imaju za reći o ovom neuspjehu. Okupajte se u njihovoj ljubavi koja je potpuno neovisna o vašem postignuću. Nabrojite sve svoje kvalitete koje posjedujete. Ljubaznost, lucidnost, nježnost, zaigranost, duhovitost, brižnost, odanost, osjećajnost, hrabrost, iskrenost, maštovitost, spontanost… što vam još pada na pamet? Naša šira okolina vrlo često naglašava uvjete za ljubav koje veže uz našu uspješnost u vanjskom svijetu. Ako si počnemo dopuštati postojanje i učimo prihvaćanje sebe bez obzira na vlastite uspjehe, stvar postaje jednostavnija, a neuspjesi dio životnog iskustva, kako bi trebali i biti.
Iz ovoga postoji izlaz koji sada ne možete vidjeti
Teže životne neuspjehe (ili krize) često prate osjećaji iscrpljenosti, bespomoćnosti, panike. U tim trenucima ne vidimo koje sljedeće korake možemo poduzeti i čini nam se da ništa dalje nema smisla. Naravno, to nije istina, samo je naš osjećaj samokritičnost toliko jak da uništava svaki djelić samopouzdanja i pozitivne perspektive. Tada si trebamo dati vremena. Podrške. Bez pritiska. Pobrinuti se za sebe. Naspavati se. Njegovati se. Baš u tim trenucima se najviše moramo potruditi biti sebi najbolji prijatelj. I sjetiti se da će i ovo, kao i sve životne situacije do sada, proći, a mi nastaviti dalje kroz novo životno iskustvo. Suosjećanjem prema sebi pokušavamo biti nježni i razumjeti zašto nismo uspjeli. Da, možda smo napravili određene pogreške, no bez obzira na njih zaslužujemo biti shvaćeni i zaslužujemo da nam bude oprošteno. Od drugih i od sebe samih.