Dobar život plod je niza dobrih odluka, posebno odluka oko ljubavi i poslovnog života. Međutim, procesu donošenja odluka rijetko pridajemo posebnu vrstu dublje pažnje koja mu je potrebna. Kad se suočimo s nekom velikom odlukom, nedostaju nam rituali i postupci koji će nam pomoći tu odluku i donijeti. Uglavnom se dobro namučimo. Pa odugovlačimo, tražimo mišljenja ljudi oko nas (koji nam često još više odmognu jer budu proturječni) ili brzopleto donesemo odluku, bez da razmotrimo koje je rješenje najbolje za nas.
Ne znamo znate li da je, na našu sreću, odlučivanje vještina koja se, kao i svaka druga, može naučiti. Glavni neprijatelj dobro donesenih odluka je nedostatak dovoljne perspektive problema. Da bismo lakše donijeli dobru odluku, možemo o pitanju koje nas muči, razmišljati iz četiri perspektive: intuicije, smrti, opreza i hrabrosti. Nakon što isprobamo i poigramo se ovim perspektivama, moglo bi nam se dogoditi da osjetimo kako se mogućnost naših izbora širi. Kako se iz dosadašnje zbrke i nemogućnosti donošenja odluke, postupno otvara novi put ispred nas. Pa probajmo!
Intuicija
Iako nam se ne čini tako, na neki način odgovor već znamo. Vjerojatno vam je poznat “onaj poseban osjećaj u želucu”, koji postoji od prvog trenutka kada se dilema prvi put pojavi – to nazivamo intuicijom. Ili tjelesnom reakcijom (odgovorom našeg tijela) na problem pred nama. Želudac, točnije područje solarnog pleksusa, mjesto je na kojem se nalaze sva učenja donošenja odluka koje smo ikada iskusili u svom životu. Taj tjelesni osjećaj događa se potpuno nevoljno i nesvjesno. Nažalost, većina nas postala je prilično dobra u neslušanju vlastitog tijela (intuicije). Možda nas je ta intuicija ponekad uvalila u neku neugodnu situaciju, možda nas je nagnala na neke pomalo lude trenutke koje smo kasnije “skupo platili”. Posljedica toga je ne-osjećanje (odbacivanje) govora vlastitog tijela te pretjerana intelektualizacija problema. Prestajemo djelovati prema svojim impulsima i počinjemo koristiti svoju intelektualnu moć, racio, prikupljamo dokaze za odlučivanje sa svih strana i pokušavamo si objasniti odluku. Ništa od ovog nije loše i trebalo bi biti dio procesa odlučivanja, no ako potpuno odbacimo intuiciju, gubimo izvor važnih uvida. Ako istovremeno možemo biti dovoljno hrabri da slušamo svoju intuiciju, ne nužno da bi ju slijepo slijedili, već da bi vjerujući svom tijelu znali što želimo, a zatim svoje želje podvrgli nježnom racionalnom ispitivanju, možemo dobiti puno jasniji odgovor.
Smrt
Ono na što vrlo lako zaboravljamo tijekom života je, da se sve naše odluke odvijaju u pozadini divovskog otkucaja konačnosti. Ako stanemo na trenutak i poslušamo njegov ritam, možda nas zaprepasti apsurdnost odugovlačenja donošenja odluke. Možemo se pitati pitanje: “Ako bismo znali da pred sobom imamo još samo godinu dana života, kakvu bismo odluku donijeli danas?”. Probajte se pitati to pitanje u vezi bilo čega oko čega se dvoumite u životu. Iskreno, vjerujemo da vas odgovor neće iznenaditi!
Pomisao na smrt pojačava kontakt sa sobom i svojim stvarnim težnjama u ovom trenutku, te slabi brigu za život u skladu s onim što od nas očekuje društvo.
Smrt je zastrašujuće sredstvo autentičnosti.
Razmišljanje o smrti i prolaznosti svega nam može pružiti neobičnu novu vrstu samopouzdanja za rješavanje izazova. Pomisao na smrt, filtar je smisla našega života. Suočeni s njom, lakše razaznajemo bitno od nebitnog.
Oprez
Negdje oko nas, dok donosimo odluku, mora se šuljati i oprez. On uglavnom govori tiho. I definitivno nije prizor ushićenja. Oprez je oprezan. Ponekad imamo osjećaj da je život uzbudljiv jedino ako stalno skačemo u novo iskustvo. A oprez nam šapće, “Možda i nije”. On nam govori da vrlo često novi projekti završe kao i stari i da se, ne svi, ali većina novih odnosa na kraju preoblikuje u ove stare iz kojih želimo izaći, ako ne promijenimo nešto u sebi. Oprez je svjestan naših ograničenja, trenutnih kapaciteta i traži od nas strpljivost i planiranje. On prepoznaje da u određenom trenutku jednostavno ne postoje idealni uvjeti za sve, da uvijek postoje dijelovi života s kojima ćemo biti više ili manje zadovoljni i da je u konačnici važna ravnoteža. On nas uči da je ponekad potrebno i prihvatiti dijelove sadašnjosti s kojima smo nezadovoljni. Oprez ima hrabrosti da se ne pobuni protiv stvarnosti, ali niti ne prestane vjerovati u bolju verziju nje i nas u njoj.
Hrabrost
Od malih nogu naučeni smo kako se pridržavati pravila, čekati u redu, biti poslušni i djelovati prema očekivanju okoline. Naučili smo biti “dobri” dječaci i djevojčice; pravila su nas dovela do mjesta gdje smo danas. I pravila nisu loša, dapače potrebna su nam. Ona nam daju strukturu, bez njih ne bismo nikada naučili pisati, položiti vozački ili zadržati posao u poslovnom svijetu. Biti “dobar” nema uvijek negativnu konotaciju. Pravila i društveni okviri nas uče i suradnji, međusobnom poštivanju, toleranciji. No, pravila imaju u sebi i jednu suptilnu silu koje nismo uvijek svjesni – rizik da ćemo predugo biti vjerni normama koje su nas naučili, zaboravljajući pri tome naše autentične želje, interese i snove. Da bi se othrvali toj sili, potrebna nam je hrabrost. Ponovno učenje umijeću hrabrosti pomaže nam da se opet vratimo svojoj autentičnosti. Svi autentični životi uvijek imaju točke preokreta u kojima je djelovanje pomalo neočekivane i čudno, van konteksta društvenih smjernica. Trenutke u kojima se događaju rizici i promjene. Ti trenutci možda djeluju potpuno ludo i iracionalno, no sada znamo da ispod njih postoji pogled iz više perspektiva i da je suludost ponekad doza neobjašnjive hrabrosti. Ne smijemo zaboraviti da je oprez, uz sve svoje kvalitete, ponekad samo slabost zamotana u plašt samozavaravanja. Hrabrost nam daje mogućnost da to jasno vidimo i srčanije odlučujemo o smjeru svog života.
I na kraju, nemojmo zaboraviti jednu bitnu stvar. Kakvu god odluku donijeli, ako nam iskustvo pokaže da nije dobra za nas, uvijek se imamo pravo predomisliti i donijeti novu. Odluke su samo jedan alat navigacije kroz naš životni put, a put se uvijek može proći na više načina. Vrlo često je bolje donijeti odluku (iako nismo sigurni u nju) nego stajati na prekretnici predugo, jer nas čekanje može iscrpiti.
Pregršt dobrih i manje dobrih odluka u smjeru prema što autentičnijem životu vam želimo. 😊