fbpx

Kritika nikad nije lagana. Jedan od najvećih izazova svačijeg života je naučiti da nas drugi mogu kritizirati na razne načine. Međutim, utjecaj kritike na svakog od nas vrlo je različit – i u konačnici prilično ovisi o tome kakvo smo djetinjstvo imali. Hoćemo li kritiku doživljavati kao nešto “samo neugodno” s čime možemo živjeti i možda uzeti u obzir, ili kao nešto potpuno katastrofalno; leži u onome što nam se dogodilo prije mnogo desetljeća u rukama naših najranijih skrbnika.

“Loše djetinjstvo”

Što se podrazumijeva pod „lošim djetinjstvom“? Beba dolazi na svijet vrlo ograničenog kapaciteta da samostalno izdrži utjecaj okoline i sve rekacije (fizičke i emocionalne) svog malog tijela na nju. Ljubav, prihvaćanje, prisutnost, bliskost, nježnost i opraštanje druge osobe je ono što nas postupno aklimatizira na postojanje. Karakterističan pogled naših skrbnika na nas postaje način na koji doživljavamo sami sebe. Preko osjećaja da smo voljeni od nekog drugog, stječemo umijeće suosjećajnog gledanja svojih vlastitih mana. To je vještina koju nismo dobili rođenjem i koju možemo naučiti jedino u interakciji s drugima. Ne znamo sami vjerovati u sebe. Prvo nam netko mora pokazati da vjeruje u nas da bismo to naučili.

Potpuno se oslanjamo na unutarnji osjećaj da nas je druga osoba na početku našeg života voljela, da smo nekome bili bitni. To iskustvo nam naknadno služi kao zaštita od ostalih iskustava zanemarivanja koja možemo doživjeti kroz život. Ne trebaju nas voljeti mnogi, dovoljna je ljubav jedne osobe. U idealnom slučaju, ako imamo postojanu ljubav jedne osobe do pubertetskih godina (faze individualizacija), ni kritike milijuna nas ne mogu razuvjeriti da vrijedimo. Ali bez toga, ni vječno divljenje tog istog milijuna nas ne može uvjeriti da vrijedimo.

“Loše djetinjstvo” ima nesretnu tendenciju da nas tjera da tražimo situacije u kojima postoji veliki rizik da naiđemo na veliko neodobravanje. Emocionalno i kronično uskraćeni od odobravanja (i nepotvrđene vlastite vrijednosti), počinjemo se sve češće pitati: “Zaslužujem li postojati?” Ovo pitanje je razlog zašto obično ulažemo nadljudski napor u pokušaje da budemo poznati i vidljivo uspješni. No, svijet nam neće samo tako dati potvrdu koju tražimo; uvijek će biti neistomišljenika i kritičara, ljudi koje je vlastita prošlost previše omalovažavala da bi mogli biti ljubazni prema drugima. I ako smo imali “loše djetinjstvo” uglavnom ćemo percipirati samo njihove glasove, bez obzira na oduševljenje nekih drugih oko nas.

Različita percepcija kritike

Ne čujemo svi istu stvar kad nas kritiziraju. Neki od nas, sretnici, ovdje i sada čuju samo površinsku poruku: da je naš rad podbacio očekivanja, da se moramo više potruditi sa svojim zadacima, da naša knjiga, film ili pjesma nisu bili izvrsni. Ovo može biti podnošljivo. I motivirajuće da drugi put napravimo bolje. Ali više ranjeni među nama čuju puno više od ovoga. Kritika nas vraća ravno u primarnu emocionalnu ranu. Kritika se sada isprepliće s napadima iz prošlosti i svojim intenzitetom postaje ogromna i neukrotiva. Šef ili neprijateljski kolega postaje roditelj kojeg smo iznevjerili. Sve je dovedeno u pitanje. Ne samo da je posao koji smo obavili bio loš, nego smo i mi sami bijednici, ne zaslužujemo živjeti, najgora smo osoba na svijetu. Ovaj osjećaj je jak jer smo se davno u prošlosti, u krhkom dječjem tijelu, upravo tako osjećali. Mali, bespomoćni i nevrijedni.

“Naša vrijednost ne smanjuje se na temelju nečije nesposobnosti da ju vide.” 

Spoznaja o našem djetinjstvu pruža nam vitalnu liniju obrane od posljedica kritike. To znači da, kada nas kritiziraju, možemo biti oprezni i svjesni što se događa. Možemo naučiti odvojiti današnju kritiku od emocionalne kritike koju nosimo sa sobom iz prošlosti.

Možemo naučiti da, koliko god bolni bili napadi s kojima se suočavamo danas, oni nisu ništa drugo do jake reakcije naše prošlosti. Tako možemo usmjeriti pažnju tamo gdje doista pripada; daleko od današnje kritike prema kritičnom roditelju iz prošlosti. Možemo si oprostiti što smo na ovom području, bez svoje krivnje, izrazito osjetljivi – i, u biti, loše se nosimo sa situacijama u kojima nismo “dobri”.

Ne možemo zaustaviti kritiku svijeta, ali možemo – kroz istraživanje naše povijesti – promijeniti ono što nama kritika znači.

Druga prilika

Možemo također, što je važno, dobiti drugu priliku: možemo se vratiti i ispraviti izvornu procjenu naše vlastite vrijednosti koji smo dobili u djetinjstvu. Možemo poduzeti mjere da se izložimo pogledu prijatelja ili, u idealnom slučaju, talentiranog terapeuta koji može podići zrcalo u kojem ćemo se početi gledati na novi način. Može nas naučiti životnoj lekciji koja nam je trebala biti darovana od samog početka; da kao i svaki drugi čovjek, bez obzira na naše mane, zaslužujemo biti ovdje.