fbpx

Prije malo više od tjedan dana izašla sam iz izolacije. Unatoč tome što sam mjesecima odolijevala zarazi, iako zbog posla imam dosta kontakata, ipak me u jednom trenutku ,,dokačilo“. Trenutak u kojem sam shvatila da imam temperaturu i da je vjerojatno to covid bio je mješavina nevjerice i paničnog prevrtanja filma u glavi kad sam bila u kontaktu sa svojom mamom od 90 godina.

Bilo je to uzbudljivih deset dana u kojima sam prolazila cijeli raspon emocija i senzacija: umor, bol, bespomoćnost, frustracija, ljutnja, mir, usporavanje, umirenje i na kraju zahvalnost. Moram priznati da je to bio snažan aktivacijski i deaktivacijski val. Prvi dan izlaska iz kuće bio je nevjerojatan doživljaj. Imala sam dojam da vrijeme sporije teče i veoma sam jako osjećala da se nervni sistem umirio, usporio i da mi to jako odgovara u tom trenutku. Malo mi je trebalo vremena da vratim uzemljenje, no kad jesam, osjećaj prisutnosti bio je intenzivan i jasan. Jasno sam osjećala centar i valove zahvalnosti koji su prolazili kroz mene.

Mogu jasno osjetiti zahvalnost na poslu koji radim, volim i koji me ispunjava. Naravno tu je i zahvalnost na obitelji i prijateljima koji su važan dio mog života. Osjećam zahvalnost na mnogim malim stvarima koje tokom dana zbog brzine življenja uzimam zdravo za gotovo a neobično su važne i bez njih bi sve bilo bez puno boja.

Moj proces kroz oboljenje prošao je relativno bezbolno pa mogu reći da sam zahvalna na tom iskustvu. Cijela atmosfera oko bolesti koja je prisutna u kolektivnoj svijesti pomogla je da sve doživim puno jače i intenzivnije i da iz toga izađem svjesnija i sa snažnom namjerom da zadržim ovaj unutarnji mir i zahvalnost.

Marina