Ja sam Nastja Kulović, odrastala sam kao stakleno dijete.
Tada to nisam znala.
Za staklenu djecu sam saznala tek prošle godine, dok sam pisala knjigu „Kud si krenula?“, istinitu priču o tome kako je bolest transformirala moju obitelj, koja je bila veliki korak na mom putu iscjeljenja. Spoznaja o staklenoj djeci je ubrzala transformaciju mojih potisnutih dijelova.
Važnost teme i niska svijest drugih o postojanju staklene djece, motivirali su me da o ovoj temi pričam i pišem kad god imam priliku. Jer je važno, jer može pomoći da spriječimo nastajanje staklene djece, ali i da oslobodimo one danas odrasle koji su odrastali kao staklena djeca, a da to nisu ni znali.
Staklena djeca su zdrava djeca koja žive u obitelji s bolesnim bratom ili sestrom (ili s bratom i sestrom s teškoćama u razvoju) zbog čega njih, zdravu djecu, roditelji ne vide.
Bolest to čini – uzima sve resurse, pa roditeljima ne ostaje dovoljno vremena i pažnje za zdravu djecu. Radeći najbolje što znaju i mogu, roditelji to ne rade namjerno.
Mi, staklena djeca im to niti ne zamjeramo. I mi sami radimo sve što možemo da pomognemo; dali bismo sve da naši brat ili sestra ozdrave. Potiskujemo svoje potrebe i želje, nesvjesni da su nam uskraćeno vrijeme i pažnja uopće bili potrebni.
Znate li neku takvu osobu?
Mi vam se nikad nećemo požaliti, govorit ćemo da smo dobro, uvijek dobro. Što je neka naša mala boljka u odnosu na bolest ili stanje s kojim svakodnevno živimo?
Kao školarci, trudimo se biti dobri u školi jer ne želimo stvarati dodatne probleme u obitelji. Situacija u kojoj živimo je dugotrajna, naučimo se s njome nositi, pišemo zadaće i učimo, zahvalni što bar mi to možemo. Ako smo noć proveli u bolnici ili bdijući kod nekoga u gostima dok su naši roditelji s bratom ili sestrom bili u bolnici, sutradan idemo u školu jer nema ispričnice na kojoj bi pisalo: stakleno dijete ima opravdan nedolazak u školu kad god njegova sestra ili brat nisu dobro.
Stakleno dijete postaje ono koje u obitelji rješava sve i brine o svemu. Nastavimo to raditi i kao odrasli: mislimo da sve moramo, da sve možemo.
Odričući se svojih potreba i vlastitog identiteta, odrastajući u apsurdnoj krivnji što smo zdravi, postajemo odrasle osobe kojima naizgled ništa nije teško, idemo kroz život ne tražeći pomoć ni podršku jer smo naučeni da smo mi ti koji pomoć i podršku pružamo.
Često se sramimo. Sa zavišću gledamo drugu braću i sestre, a najviše im zavidimo na svađama. I mi bismo se rado svađali sa svojima oko nevažnih stvari, ali kod nas je najvažnija ona jedna tema: bolest. Sve ono ružno što nekad i pomislimo, najčešće progutamo uz osmijeh ili kad iz nas izađe kao neukrotiva lava, onda kada više nema gdje biti potisnuto, posramimo se čim nas naši roditelji pitaju što je sad s nama.
Ma ništa nije s nama, što bismo htjeli, zdravi smo, zdravlje je najvažnije.
Naša priča ionako nije važna. Mi nismo važni.
Ja sam Nastja Kulović i odrastala sam kao stakleno dijete. Duboko vjerujući da će moja sestra umrijeti ako na nju zaboravim, zaboravila sam na sebe. Dok se i sama nisam razboljela.
Staklena djeca su zdrava djeca koja žive na nezdravi način.
U krivnji, potiskivanju, sramu, osjećaju izdaje, koliko dugo mogu izdržati, a da ostanu zdravi?