Dan Svih svetih. Crveni šesterokutni lampaši. Parkirališta oko groblja prepuna automobila. I tisuće plamičaka koji gore u jesenskoj noći. Oduvijek sam se pitala, što je to tako posebno u tom danu, zašto baš onda ljudi hrle na groblja i pale svijeće? Znala sam tu večer otići na Mirogoj i satima šetati po perivojima obasjanim prigušenim svjetlom svijeća. Divila sam se ljepoti i nečem čarobnom i svetom u toj noći, no nisam razumjela što je to tako drugačije? Zašto baš tada?

Iskustvo

A onda su mi umrli roditelji. Jedan za drugim, u 5 mjeseci razlike. Nisam niti stigla otići na grob mami, već sam u taj isti grob, krajem ljeta, pokapala tatu. Sjećam se kako je neobično bilo čitati njihova imena uklesana u nadgrobnu ploču. Stjepka i Željko. Ta slova su mi neumoljivo govorila da ih više nema, a moje srce nije željelo tako osjećati. Bol dvostrukog gubitka bila je presnažna.

Ljeto je završilo i zamijenila ga je jesen. Moj život se nastavio, ali ovaj put nisam primjećivala jesenje boje. Niti me veselio polazak curka u školu. Nisam uživala u pečenom kukuruzu. Ni izletima na Medvednicu. Bila sam u nekom međuprostoru šoka, boli i srca koje se opiralo tugovanju.

I onda je došao, polako i neprimjetno, dan Svih svetih. O, kako sam bila ljuta. I kako me, tek tada i upravo tada, ekstremno živcirala pompa oko tog dana. Police dućana opet prepune lampaša u svim bojama i veličinama. Iritantno do bola. Naravno da sam odlučila da neću biti dio te maskarade. Jer zašto bih, pobogu, otišla na grob. Moji roditelji su tu, u mojim sjećanjima, u mom srcu, i mogu biti s njima kada god poželim. Ima smisla, zar ne?

Dan poslije

Prošao je i taj dan. A ja nisam otišla na groblje. Probudila sam se i pomislila, „Hvala Bogu da je i to završilo.“ i otišla pod tuš. I dok sam se tuširala a vruća voda me grijala po koži, odjednom me strefilo. Ne znam zašto, ne znam kako, ali znam da sam primila taj tuš i grlila samu sebe zajedno s njim, a potoci mlakih suza su se spajali s vrućom vodom. Bila sam mokra, gola i sama u kadi i ridala. Beskrajno. Osjećala sam beskonačnost nedostajanja. Rupu u mojim grudima, duboku kao svemir. Bol se otvorila i željela je van.

I dok sam se brisala ručnikom i oblačila u novu robu, mislila sam samo na jedno. Da moram, želim otići na grob, sada i odmah. Sjela sam u auto i odvezla se. U rano jutro. Nije bilo automobila na parkiralištu. Svijeće od sinoć su još uvijek gorjele. Kupila sam par lučica i šibice i krenula stazom. Hodala sam klimavim korakom i još uvijek plakala. Jer sjećanja su samo navirala. Sjećanja sveg lijepog i nježnog i toplog što su moji roditelji bili i sjećanje na posljednji susret koji se dogodio upravo ovdje, na ovoj stazi, dok sam hodala u povorci, a njihov pepeo ljuljao se u urni.

Jedno posebno mjesto

Odhodala sam i došla do groba. Ne znam ni sama što sam očekivala. Možda da ih vidim još jednom? Da me zagrle? Da mi mama kaže: „Drago mi je što te vidim, dušice.“ Znam samo da sam, opet, ugledala njihova imena i htjela zagrliti grob. Znam da nisu bili tamo, ali istovremeno su i bili tamo. Jer to je bilo mjesto na kojem sam ih zadnji put srela. Do ovog dana danas.

Tek tada sam shvatila… Zašto ljudi odlaze na groblje i čemu služi taj ritual. Zašto na groblju možemo pričati sa njima. Nositi im pisma napisana za rođendane. I crteže koje su im nacrtale unuke. Podijeliti što nam se ružno i lijepo u međuvremenu dogodilo. Reći im da nam nedostaju. Da ih volimo. I plakati. Osjetiti da je bol našeg srca stvarna. Da je stvarna, hladna samoća koju ponekad osjećamo, bol pomiješana sa čežnjom, žaljenjem, razočaranjem prekinutih snova i mislima što smo sve propustili s njima proživjeti. Da je razumljivo da nas boli. Da je u redu. Da smijemo osjetiti. Da nas ta bol neće progutati. I ako joj dopustimo da bude, ako se malo naslonimo na nju i isplačemo ju, da će se srce otvoriti. I da ćemo, nakon nekog vremena, u svom srcu osjetiti novu mekoću. Prihvaćanje. Zahvalnost. I da ćemo tada cijelim svojim srcem, cijelim svojim bićem biti sigurni da postoji jedno posebno mjesto. Mjesto na kojem nije ništa izgubljeno. Mjesto na kojem je prolaz između nas još uvijek živ, na kojem je sva nježna i topla ljubav još uvijek prisutna. I gdje je sva ta ljubav, prema bilo kome koju smo ikada ikada osjećali, još uvijek živa i zdrava i pulsira u ogromnom prostoru našeg srca. Smještena tamo zauvijek, bogata i beskonačna, dostupna kada ju god zatrebamo.

Možda ćemo se tada nasmijati. Pogledati u nebo. Poželjeti im sve dobro tamo gdje su sada. I na kraju zapaliti svjećice i gledati plamičke kako gore toplo i nježno baš kao i naša srca, povezana na dubokom mjestu koje nikada neće nestati.

Susret

Upravo tome nam služi dan Svih svetih. Da si damo priliku da se susretnemo. Da se susretnemo s njima i da se susretnemo s nama. Sa svojim vlastitim srcem, njegovom ranjenošću i sposobnošću da ga iscijelimo. Da iskusimo da nam čak i ova užasna bol može biti učitelj koji nam pokazuje nešto što trebamo saznati o sebi, o tome tko smo, o tome tko postajemo. Da shvatimo da će nam i ovo s vremenom izgledati drugačije kada saznamo tko smo postali, kada postanemo povezani sa svojim životom na nov način i kada bol trajno omekša. Kada i ovo iskustvo postane dijelom dubine i bogatstva teksture našeg vlastitog bića. Naše ljubavi. Prema sebi i prema njima.

Ana Katarina Sansević