Potreba za učiteljem je prirodna. Želja za rastom i duhovna glad traži nekoga od koga možete učiti. Pronalaženje učitelja kojem možete vjerovati, pomaže vam u razvijanju povjerenja u život i vas same.
Postoji zamka za učenike kada se idealizira onaj koji podučava. Shvaćanje učitelja kao osobe koja je iznad vas i vjerovanje da ta osoba živi bez utjecaja ovog svijeta, samo radi protiv vas. Duhovnost je manje dostupna onima koji svoje duhovne učitelje ne vide kao ljude poput sebe. Idealiziranje će kad tad završiti razočaranjem i zbacivanjem “idealiziranih” s prijestolja u blato.
Godinama se općenito smatralo da iskrenost za duhovnog učitelja znači samoubojstvo u pogledu karijere. Vjerovalo se da će vas vaši učenici smatrati manjkavim i nepotpunim ako im pokažete svoju sjenu.
Međutim najmoćniji prijenos autentičnosti za neku osobu zbiva se samo onda kada nestane neravnoteža konvencionalne društvene dinamike učitelj-učenik.
Učiteljeva je odgovornost da bude vjerodostojan i uistinu to učini u živoj dinamici, a ne da to samo podrži kao dobru ideju.
To je način na koji će učenici osjetiti svoju vlastitu snagu. Biti običan i ravnopravan ne umanjuje autoritet nego dapače otvara vrata sasvim drugačije komunikacije. To nikako ne znači da učitelj nema što ponuditi učenicima, nego da nema potrebu graditi autoritet iz nadmoći i lažne superiornosti. Učitelj služi dijeljenju onoga što nije dozvoljeno zadržati samo za sebe.
Na nekom stupnju osobne spoznaje jednostavno ne možete ići dalje a da svoje znanje ne počnete dijeliti s drugima. Tako da je potreba učitelja za učenicima u jednakom omjeru kao potreba učenika za učiteljima. To je ravnoteža univerzuma i pravilo sinkroniciteta.
Potrebni su nam prijatelji i vodstvo ljudi kojima možemo vjerovati.