Zagrljaj je izricanje privrženosti tijelom, dodir srcem preko prsnog koša. Nije slučajno da majka privija dijete na srce, da se tako dodiruju ljubavnici, prijatelji i svi oni kojima želimo tijelom i srcem pokazati dobrodošlicu, ljubav, utjehu…
Ponekad je važniji govor tijela nego riječi. Naročito u ranom periodu života. Prirodno je da majka drži dijete na grudima dok ga doji i da ga tako podržava, voli i umiruje. U prsnom košu je smješteno srce. Kad se beba počinje razvijati u maternici, iz srca počinju rasti male ruke. Dakle ruke su direktno izrasle iz srca. Srcem volimo, a rukama prigrljujemo na srce. I tako jasno dajemo do znanja drugoj osobi da je važna.
Kad nekoga grlimo dulje od dvadeset sekundi s privrženošću, mi oslobađamo oksitocin, hormon koji nas opušta i smanjuje anksioznost. Kad se to dogodi, zagrljaj snizuje krvni pritisak i smanjuje hormone stresa. U svakom slučaju iskreni zagrljaj je iscjeljujući za srce.
Bilo bi dobro razmisliti koga nismo dugo vremena zagrlili i da li to možemo sada učiniti? Kome bi željeli pružiti tu nježnost ili od koga bi voljeli primiti takvu podršku.
Često se dogodi da propuštamo i odgađamo neko izricanje nježnosti i privrženosti. Da li to činimo i sami prema sebi? Što je to važnije i preče od ljubavi? I to ljubav koja može biti vrlo jednostavna i iscjeljujuća.
Ignoriranje i poricanje vlastitog srca nas može umrtviti i udaljiti od vlastitog bića. Kada se to dogodi mi se udaljujemo i od drugih. Kad nismo dobro sami sa sobom, ne možemo biti dobro niti s drugima.
Možemo projicirati na druge da nas unesrećuju ili odbacuju, međutim u odrasloj dobi to više nije istina. Sada odbacujemo i zanemarujemo sami sebe po starim obrascima i iskustvima.
Ova vremena kao da nas preispituju. Što je zaista važno? Da li mogu pokušati drugačije ako stari putevi ne vode zadovoljstvu i ispunjenijem životu?
Nove Radionice
