Put sjemena prema svom najvećem postignuću je da bude gotovo skroz razrušeno. Opna popuca, cijela unutrašnjost izađe van i sve se mijenja. Za nekoga tko ne razumije rast, može izgledati kao potpuna destrukcija.
Cynthia Occelia
Ovih dana čuje se od puno ljudi da im najviše nedostaje zagrljaj i fizički kontakt s dragim ljudima. I to zaista nije čudno. Mi smo stvoreni u tijelima kojima treba dodir od samog rođenja. Djeca ne mogu preživjeti bez dodira. Kad je dodir svjestan i prepun ljubavi, djeca se razvijaju puno bolje fizički, emocionalno i psihički. Dakle rastemo na temelju tjelesnoga i razvijamo sve razine postojanja upravo s tog „tla“, iz tog hrama.
Pa kako se onda dogodilo da smo se u velikoj mjeri odvojili od svjesne prisutnosti u tijelu, od povezanosti sa sobom i onda nužno od suosjećanja prema drugima i prema zemlji koja nas hrani i drži na okupu.
Ako sad ne ulazimo u sve što nas je postepeno odvajalo od unutarnje mudrosti i povezanosti sa sobom i jedinstvene i neraskidive veze svih sa svime u okolišu, možemo li usmjeriti pažnju u sadašnjem trenutku na ovo čemu nas podučava ovaj virus?
Jedna vrsta virusa nas je sve povezala na cijeloj zemaljskoj kugli, a ujedno natjerala na odvajanje i distanciranje. Povezala nas je u spoznaji da smo isti, jednako ranjivi i jednako vrijedni.
Vrijeme buđenja je sada, proljeće buja unatoč snijegu, potresu i virusu. Vrijeme buđenja je simbolika Uskrsa. Vrijeme buđenja je ujedno preobrazba i velika promjena. Istina je da ako držimo sve staro u rukama, kad su ruke prepune nečega što ne želimo pustiti ne možemo primiti nove darove koje nam život nudi.
Možda je trenutak za osjetiti i promisliti : „Što je zaista važno za mene u životu? Koliko živim to što mi je zaista važno? Što me uistinu sprečava da živim ono što je za mene važno?“.
Naša preobrazba se ne događa baš ugodno. Kao u priči o sjemenu.