fbpx

Strah koji se podigao u nama od prijetnje nepoznatim virusom, potresom te nepredvidljivim „što će se sve dogoditi?“ nije čudan i neprirodan. Strah pokreće naše instinkte preživljavanja pripremajući nas za odgovor. Ali ako postane neprestan, gubimo sposobnost primjerenog odgovora.

Kada doživimo nešto tako ugrožavajuće uključi se naš dio mozga za „borbu ili bijeg“ i šalje enormne količine adrenalina u naš sustav. Međutim kad se prijetnja nastavlja iz dana u dan ili mi vjerujemo da je prijetnja i dalje tu, sustav se ne opušta i ne otpusti grčenje i prenapregnutost.

Osim trenutne situacije, mi strah povezujemo s traumom koju smo doživjeli nekada prije i nismo ju nikada razriješili i otpustili.  Ako je opasnost bila učestala dok smo odrastali strah se provlači kroz naš osnovni program preživljavanja. Osjećaj straha donosi lažni osjećaj sigurnosti, koliko god to proturječno izgledalo. Na neki način se osjećamo sigurnije kad smo stalno pripravni i hiperbudni, neugodnije nam je opustiti sustav.

Ako je kroz naše odrastanje bilo puno razvojne traume povezane sa strahom, doći će do uparivanja svega toga u jedan veliki vrtlog i vrlo lako ćemo biti u borbi i očaju da nas taj vrtlog ne povuče u sebe. 

Panika, konstantno povećana količina adrenalina u našem sustavu će nas iscrpiti. Može doći do depresivnih raspoloženja ili napada panike, u svakom slučaju iskakanja iz normalnog ritma simpatičkog i parasimpatičkog funkcioniranja.

Simpatički živčani sustav je zadužen za svaku aktivaciju, a parasimpatički za umirivanje. Oni u skladnom periodu našeg života imaju ritam kao i disanje, i potrebni su nam i jedan i drugi.

Međutim kad nas osjećaj ugroženosti preplavi i kad se previše upari s neriješenim traumama od prije, onda parasimpatički sustav koristi samo jedan dio, a to je dorzalni vagus. On služi za brzo funkcioniranje u preživljavanju, kada treba odlučiti kako se spasiti tj. bijeg ili borba. Ako ostaje predugo aktivan, to je onda kao da cijelo vrijeme kočite u autu, ali stišćete i gas jer se želite pomaknuti.

Prednji dio dugačkog živca koji umiruje sustav je ventralni vagus, on drugačije umiruje. Zadužen je za međuljudske odnose, znatiželju, razumijevanje. On opušta živčani sustav, disanje, probavu i miran san.

Kako smo izloženi informacijskom bombardiranju o opasnosti, uskraćeno je normalno druženje s ljudima i nema sigurne baze „što je zaista  istina“, nije jednostavno pobuditi povjerenje i taj dio parasimpatičkog sustava.

Usprkos tome nikad nije bilo potrebnije pronaći način i resurse kako bi otpustili višak grča i napregnutosti. Na žalost pretjerana briga neće pomoći u razrješavanju zahtjeva koji su postavljeni ispred nas.

 

Što možemo učiniti da bi sami sebi pomogli?

Pokušajte svjesnije izdisati i udisati i pratiti dah kroz tijelo. Promatrajte što sve primjećujete od vlastitih tjelesnih senzacija? Gdje vam je u tijelu opuštenije ili gdje je stisnuto? Kako je tamo gdje je opušteno, a kako tamo gdje je zgrčeno? Da li je toplije ili hladnije, gušće ili rjeđe, tvrđe ili mekše?

Kad to primijetite, osvješćujete li još nešto u tijelu? Gdje je to točno?

Promatrajte koliko možete ostati s praćenjem senzacija u tijelu, a da vas vaša lijeva polutka mozga ne odvuče u neka druga razmišljanja?

Kada se to dogodi, dopustite tim mislima da lete oko vas kao neki leptiri koje vidite, ali im ne morate davati posebnu pažnju. Samo ih pogledajte i odlučite vi što zaista hoćete u ovom trenutku.

Ako zaista hoćete pomoći vlastitom nervnom sustavu, vratite se ponovno na praćenje senzacija u tijelu. Ako je neki dio tijela izuzetno uznemiren, stavite ruke na taj dio tijela i osjetite kako to funkcionira? Da li možete naći strpljenja za taj uznemireni dio? Da li možete poslati pažnju i nježnu podršku vlastitom tijelu. Vjerujte da nitko to ne može učiniti bolje od vas. Jeste li spremni biti odrasla osoba koja će biti dovoljno znatiželjna za sebe i vlastito tijelo? Zapitajte se. Ili ćete ostati zarobljeni u zamjeranju drugima koji vas uznemiruju? Učinite ono što možete sada i ovdje.

Ovu vježbu možete ponavljati više puta dnevno. Može trajati pet minuta ili petnaest, u svakom slučaju će pomoći vašem živčanom sustavu da se opusti. I ne brinite za racionalne odluke, one će biti puno jasnije i preciznije.

Vraćanjem u tijelo ili vraćanjem tijelu, mi dajemo daleko više prostora za propuštanje nedovršenih emocija i onda otpuštanjem starih zatočenih blokova.

Pomozite svom tijelu. Pratite ga svjesno i dišite svjesnije.