fbpx

Danas kad su sve priče okrenute pandemiji Corona virusa, virusa koji se useljava u tijela ljudi širom svijeta, naročito u zadnje vrijeme zapadnog svijeta, javlja se osjećaj straha, ugroženosti zdravlja i ekonomskog preživljavanja. Donedavni lažni osjećaj sigurnosti i odvojenosti od ostatka svijeta vodi me do jedne druge teme, a to je odvojenost i nepovezanost s vlastitim tijelom.

Odvojenost od tijela kulturalna je epidemija. Od svih gubitaka koji u današnje vrijeme paraju čovjekovu dušu, to otuđenje vjerojatno najviše zabrinjava jer nas odvaja od samih korijena postojanja. Uz ponižavajuće poslove, automatske rutine i zagađeno okruženje, gubimo radost koja proizlazi iz dinamične povezanosti s jedinom živom prisutnošću koju nam je zajamčeno imati cijeloga života: s vlastitim tijelom.

Ohrabrivani smo mozgom upravljati tijelom jer se racio smatra nadmoćnijim. Međutim tijelo u svojoj cjelovitosti posjeduje inteligenciju čije misterije racionalni mozak još nije pojmio. S mnogo strana smo podučavani kako jesti, kako voditi ljubav, koliko spavati pa onda mnoge prakse namećemo tijelu umjesto da ga zaista počnemo slušati. Bez tijela kao sjedinjujuće mogućnosti postojanja postajemo fragmentirani. Potiskujemo svoju živost te postajemo nalik strojevima, kojima se lako manipulira. Gubimo temelj za ispitivanje istine.

A kad nemamo stabilan temelj, strah od podrhtavanja mnogih vibracija postaje neizdrživ.

Naše tijelo je dom našeg duha. Svi temelji leže na zemlji. Povezati se s tijelom znači povezati se sa zemljom, biti uzemljen u stvarnosti postojanja. Izgraditi čvrst temelj znači steći čvrstoću. Čvrstoća nam omogućuje odlučnost i postavljanje granica. Ona omogućuje dosljednost i pouzdanost. Biti čvrst znači suočiti se s onime što je pred nama bez uzmicanja, ostati usidren u istini unatoč suprostavljanju te ostati miran i siguran.

Osnovni element svijesti koji oblikuje ovaj temelj je instinkt preživljavanja. Taj instinkt je ugrađen u naše tijelo i kao takav je neizbježan. Kad je zadovoljen, povlači se na automatsku rutinu, omogućujući našoj svijesti bavljenje drugim aktivnostima. Kad je ugrožen, dominira nad svim drugim funkcijama svijesti. Gdje su vaše misli kad ste ugroženi u prometnoj nesreći ili se suočavate s bolešću koja prijeti vašem životu? U takvim trenucima se sva raspoloživa psihička energija usmjerava preživljavanju pa malo preostaje za bilo što drugo. 

Kad su prijetnje preživljavanju bile prečeste (kao u osobe okružene nasiljem ili teškim siromaštvom), svijest postaje fiksirana na ovu razinu. To održava tijelo u stanju hiperstimulirane spremnosti, preplavljeno hormonima stresa koji potiču instinktivan odgovor „borba ili bijeg“. Preživljavanje je prvi izazov života, izvorna pobuda osjećaja, djelovanja, kreativnosti i svjesnosti. Bez osiguravanja preživljavanja, ništa nije moguće. Kad riješimo pitanje preživljavanja, sve je moguće. Razvojna trauma ostavlja dubok trag u autonomnom živčanom sustavu kao da je preživljavanje ugroženo i onda kad to nije vanjska istina. Zato nemojte toliko osuđivati ljude koji nesvjesno harače po trgovinama namirnica. Možda ne znate puno o njihovim traumama i strahovima koji izviru iz nesvjesnog. Ne opravdavam takvo ponašanje… samo pozivam one koji mogu pogledati malo iznad svojih strahova da vide širu sliku. Možemo tračati nesvjesnost drugih ili odgovornost političara, ali jedina istinska promjena može početi u našem srcu i našem tijelu. Koliko strpljenja imamo za takve promjene? Iz naših srca i naših tijela?