fbpx

Biti iskren sa sobom znači prihvatiti sve što nam dolazi iz nesvjesnog, čak i ako to dolazi u obliku zastrašujućih snova, negativnih misli ili neugodnih osjećaja. Svako donošenje nesvjesnog ili tek polusvjesnog na potpuno svjetlo svjesnosti, nastavlja evoluciju svjesnosti, kretanje iz neznanja u svjesnost i ograničenja u cjelovitost. Nesvjesni negativni osjećaji i nesvjesna ograničena mišljenja su moćne kreativne sile u svemiru. Na osobnoj razini, naše neistražene predrasude potkopavaju naše svjesne napore da uspostavimo intimne odnose. Na društvenoj razini, naše neistražene ili racionalizirane predrasude prema ljudima različite boje kože, kulture ili religije, nastavljaju stvarati negativne odnose među ljudima. Takvi se negativni rezultati mogu spriječiti samo ako negativnosti dovedemo u svjesnost.

Kada krenemo u taj proces, to nam se može činiti zastrašujućim. Otkrivanje misli i osjećaja koje prije nismo priznavali i svjesnost da ta negativnost zaista stvara nepoželjno životno iskustvo, često na početku stvara nelagodu i želju da potisnemo ono što smo otkrili. Potiskivanje nam onemogućava povezivanje uzroka i posljedice, što je ključno za porast samoodgovornosti i duhovne svijesti. Iako svjesnost nije uvijek ugodna, stvarnost je poželjnija od iluzije. Na taj način postupno učimo razlikovati iskreno samopromatranje, od strogog ili kažnjavajućeg samokritiziranja. Od samokritike se uvijek osjećamo loše i ona uvijek izaziva nepotrebnu, lažnu i uznemirujuću krivnju. Istina razjašnjava i pročišćava, čak i kada je bolna.

Kako bismo razvili istinsko samoprihvaćanje, trebamo se prvo suočiti sa nekim uobičajenim stavovima koji se krivo smatraju ljubavlju. Popuštanje i udovoljavanje samom sebi, poricanje ili racionalizacija nisu ljubav. Oni nas drže dalje od neugodnih istina, pa pogrešno vjerujemo da time što ne gledamo u svoju negativnost radimo uslugu sebi ili drugima. Poricanje ili racionaliziranje dolaze iz straha od nižeg Ja.

Poricanje vlastite negativnosti samo hrani naš strah od sebe te time uništava naše samopoštovanje. Mi negiramo ili racionaliziramo svoje niže Ja iz straha da je to jedino što mi jesmo. U svakom živi strah da smo u svojoj biti loši ili beznadni ili da ne zaslužujemo ljubav. Strahujemo da ćemo uništiti same sebe ako vidimo svoj očaj ili svoje zlo. Kada se usudimo suočiti sa vlastitom negativnošću i shvatimo da ona nije sve što mi jesmo, postupno će nastati i prividna potreba za poricanjem ili popuštanjem kroz izbjegavanje. Izlaz iz našeg straha od sebe je postupno osvještavanje da mi nismo niti jedan od naših unutarnjih dijelova. Postupno se pomičemo od poistovjećivanja sa promatranim dijelom sebe prema promatraču koji identificira te aspekte. Postajemo svjesnost, a ne ono čega smo svjesni.

Postati samopromatrač pun ljubavi se može usporediti s time da postajemo dobri roditelji svim svojim dijelovima i prihvaćamo ih u potpunosti. Naši negativni aspekti su nezreli dijelovi unutar nas koji trebaju našu ljubav i pažnju kako bi sazreli i naučili se izraziti na zdrav način. Kada svojim nezrelim aspektima dajemo nježno prihvaćanje i ljubav, dajemo im ono što najviše trebaju za rast. Prakticiranjem ljubavi umjesto poricanja, dajemo si prostora za širenje. Na taj način stvaramo veći kapacitet prihvaćanja svega što u sebi doživljavamo. Tada se naši negativni, bolni ili nepoželjni aspekti ne moraju skrivati. Sazrijevanjem raste naša sposobnost da istovremeno budemo istiniti i u ljubavi sa sobom.