Važnost samopromatranja

Kada krenemo raditi na sebi i počnemo se promatrati, skloni smo dualistički prosuđivati ono što vidimo. U početku sve prosuđujemo kao dobro ili loše, slabo ili snažno, glupo  ili duboko i slično. Takvo samopromatranje nije neutralno već prosuđujuće. Ako uistinu želimo graditi neutralnog promatrača, moramo zakoračiti korak unatrag. Tada možemo promatrati bespomoćnost, slabost ili snagu bez prosuđivanja.

Na taj ćemo način najvjerojatnije otkriti da se ponašamo ili osjećamo na načine koji se ne uklapaju u idealiziranu sliku koju imamo o sebi. To nas može uzrujati, ljutiti ili čak rastužiti, no ne možemo promijeniti ponašanje koje je posljedica naših nerazvijenih dijelova sve dok se to ponašanje i temeljni stavovi ne osvijeste do kraja. Samoosuđivanje nas vraća u poricanje vlastite negativnosti, a niže ja se na taj način ne može transformirati.

Izvor naših negativnih prosudbi najčešće su internalizirani glasovi roditelja, ranih autoritativnih figura ili rigidnih kulturalnih i religioznih kodova ponašanja. Te prosudbe nisu naš unutarnji promatrač, već dolaze iz idealiziranog Ja koje je utjelovilo nerealne standarde perfekcionizma prema kojima neprestano mjerimo sami sebe. Promatranje perfekcionizma u sebi dobar je prvi korak u istinskom samopromatranju. Svaki put kad pokleknemo u grubo samoosuđivanje, potrebno je zastati i suosjećajno promatrati i taj process.

Nestrpljivost prema sebi i zahtjevnost da se mijenjamo su uvijek kontraproduktivni. Samoosuđivanje često stvara pobunjenički stav, no ako vidimo jasno i bez samoobmane te ako suosjećamo bez udovoljavanja sebi, tada možemo donijeti odluku o promjeni negativnih aspekata. Puno je vjerojatnije da ćemo se poželjeti mijenjati ako možemo jednostavno i zdravo procijeniti koga ili što izražavamo u bilo kojem trenutku, znajući da to nije sve što jesmo.