fbpx

Najčešća blokada u nama je nedostatak ljubavi prema sebi. Kako možemo biti intimni s drugima ako smo udaljeni od samih sebe? Međutim koliko poznajemo i osjećamo sami sebe? Ili još uvijek kao djeca doživljavamo sebe samo kroz druge ljude? Postoji li u nama unutarnji promatrač koji svjedoči?

Opažanje ili svjedočenje nije popravljanje, mijenjanje, prosuđivanje ili čak želja. To je jednostavno svjedočenje, prihvaćanje svjesnošću onoga što već je. Opažanje uspostavlja svet odnos. Kad opažamo sebe, svjedočimo čudesnom očitovanju božanske energije koja živi u nama, sa svim nadama i strahovima, radostima i suzama. Posrijedi je osnovna spoznaja koja mora biti prisutna da bi se dogodilo istinsko iscjeljenje.

Kaže se da nepromišljen život nije vrijedan življenja. Ući u srce znači zaista ući u svijest samopromišljanja, na mjesto preispitivanja samoga sebe. U tom promišljanju ne samo što definiramo sebe, nego ujedno ulazimo u odnos sa sobom. Zastajemo i promatramo sebe, svoje motive, postupke, ciljeve, nade i strahove. Iako su mnogi cinični u pogledu ovoga procesa, određena vrsta sustavnog promišljanja i unutarnjeg promatranja samog sebe presudno je važna za razvoj te za uzdizanje iz opsjednutosti za moći i nadmoći. Tome može parirati jedino stanje integracije i unutarnjeg mira. 

Uspostavljanjem ravnoteže pronalazimo središte iz kojega možemo voljeti, kroz ljubav uspostavljamo odnose, a odnosi nam pružaju mogućnost da samoživi ego preobrazimo u svjesnost o širem svijetu u koji smo uklopljeni. Ljubav otvara put široj svijesti.

Sve povrede nastaju u međuljudskim odnosima i jedini put za iscjeljenje tih povreda je ponovno u odnosima. Ljubav širi naše obzore i uvodi nas u dublju povezanost sa sobom i mogućnost povjerenja se razvija u našem srcu. Kad posegnemo u sebe kako bismo svoje darove dijelili s voljenom osobom, prisiljeni smo suočiti se sa svojom najdubljom prirodom i razviti je.

Možda najdublji izričaj ljubavi je zahvalnost. Možemo li zastati na trenutak i vidjeti za što se sve možemo zahvaliti. Puno toga što se podrazumijeva normalnim, kao topla voda, čist krevet, mogućnost disanja, kretanja, govora, gledanja… svih odnosa kroz koje smo rasli, ljudi koji su uz nas. Možemo li zamisliti da puno toga nema? Kad se ujutro probudimo i otvorimo oči i krenemo u novi dan, primjećujemo li toliko toga što nam je moguće ili se fokusiramo na ono čega nema? Zahvalnost jača sposobnost našeg srca da voli život i da živi radosnije. To nije negiranje neugodnih trenutaka, to je osvještavanje onoga što je već tu.