Mary Ainsworth je svojim proučavanjima dokazala da je važno kako majka postupa sa svojom bebom. Majke svoju djecu oblikuju na dalekosežne i značajne načine, usađujući im neke emocionalne značajke koje će ona posjedovati i na koje će se oslanjati, na svoju korist ili štetu, sve do kraja života.  Rezultati ovoga istraživanja potpuno su u skladu sa zdravim razumom. Ako podizanje djece zahtijeva ikakvu nadarenost ili vještinu, ako pretpostavimo da  je roditeljstvo neuralno kompliciranije od kakvog refleksa, onda će neke osobe biti sposobnije za odgoj emocionalno zdrave djece. A iz istraživanja privrženosti možemo naučiti tko su ti roditelji i kako čine to što čine.

Mary Ainsworth nije pronašla nikakvu jednostavnu korelaciju između količine vremena koje majka provodi sa svojim djetetom i njegova kasnijeg emocionalnog zdravlja. Sigurno-privržena djeca nisu nužno bila dojenčad koju su majke češće ili duže držala u naručju. Ainsworthova je umjesto toga uočila da se sigurna privrženost javlja kad se dijete grli kada želi biti grljeno i pušta iz zagrljaja kada želi biti pušteno. Kad je bilo gladno, njegova bi majka to znala i nahranila ga; kad bi se počelo umarati, njegova bi majka to osjetila i pomogla mu zaspati položivši ga u kolijevku. Kad god bi majka osjetila neartikulirane želje svojega djeteta i reagirala na njih, ne samo da je njihovo međusobno zadovoljstvo bilo najveće već je rezultat, nakon nekoliko godina, bio sigurno dijete.

Zahvaljujući kojem čudesnom posredniku majka zna kada prići djetetu, a kada ga pustiti na miru, kada dijete treba toplinu njezina zagrljaja, a kada treba prostora za disanje? Limbička rezonancija pruža joj sredstvo za tu telepatiju. Gledajući ga u oči i postajući usklađenom s njegovim unutarnjim stanjima, majka može pouzdano naslutiti osjećaje i potrebe svojega djeteta. Redovita primjena te vještine mijenja djetetov emocionalni sustav. Danas izlaze na vidjelo precizne pojedinosti tog procesa, kako neuralni sustavi koji čine temelj povezanosti otkrivaju neke od svojih tajni. Bowlby je smatrao kako je cilj privrženosti osiguravanje fizičke zaštite djeteta, čija bespomoćnost zahtijeva blizinu zaštitnika. Njegovo je promišljanje bilo odvažno za to vrijeme, no utjecaj tih veza mnogo je dalekosežniji nego što je to on pretpostavio. Istraživanja fiziologije povezanosti sada nam govore da privrženost-vezivanje prožima neuralnu srž same ljudskosti.

Sigurno privržena djeca posjeduju znatnu prednost zbog svojega samopoštovanja i popularnosti u kasnijoj dobi, dok se nesigurno podvojena djeca pokazuju pretjerano podložna rizičnim ponašanjima u adolescensciji.