Ljudski um život vidi u dualnostima, često čak i čežnju za osobnim i duhovnim rastom osjećamo kao želju da pojačamo pozitivno iskustvo i uklonimo negativno. Želimo imati zdravlje, užitak i sreću i isključiti bolest, bol i nesreću.
Nije greška željeti pozitivne stvari koje ljudski život može ponuditi; zapravo ni ne može biti drugačije budući da je ljudska svjesnost tako organizirana. Međutim, duhovni se problem javlja kada želimo potisnuti sve što je u nama negativno ili ranjivo, kada pokušavamo poricati ili živjeti izvan svoje netočnosti, negativnosti ili boli.
Mišljenje da usredotočavanjem na božansko automatski rješavamo tamnu stranu ljudske prirode je nažalost krivo. Ne možemo prevladati ono što nismo svjesno i u potpunosti iskusili.
Kad se trudimo prihvatiti samo pozitivnu stranu ljudskog života i poreći ili izbjeći drugu polovicu, mi zapravo produbljujemo nesvjesnost. Ako se usredotočujemo samo na svoje dobre osobine i ne želimo vidjeti da problemi koje nam život otkriva postoje u nama, ako se nadamo ispunjenju bez suočavanja s onim što u nama blokira to ispunjenje, ostajemo u vječnoj iluziji i naš će duhovni rast ostati nepotpun.
Ako želimo ljubav, moć, užitak i kreativno širenje, moramo također biti voljni osjetiti strah, bespomoćnost, bol i kontrakciju budući da pokušaj isključivanja tih ”loših” stanja toliko ograničava naš kapacitet za iskustvom da nam i “dobro” postaje podjednako nedostupno. Kad bilo koju stranu svoje osobnosti zatvaramo za svjesnost, isto tako zatvaramo i njenu suprotnost. Kada je otvorimo, otvaramo se u cijelosti.
Ljudsko je iskustvo obično ograničena i djelomična stvarnost u kojoj je širina svjesnosti sužena unutar granica osobe, vremena i mjesta. Svako je ljudsko rođenje ulazak u odvojeni identitet. Koliko postajemo odvojeni i otuđeni od izvjesnih dijelova sebe, od drugih ljudi i svog okruženja, rezultat je onih dualističnih koncepata koje smo došli riješiti u ovom životu. Ti se koncepti manifestiraju tokom našeg rasta od bebe do odrasle osobe.
Pri rođenju beba nema ega, no osjeća dualnost na tjelesnoj razini. Neke stvari, na primjer glad, vlaga, hladnoća i grub dodir, su neugodne i donose nezadovoljstvo i bol. Nešto drugo, na primjer hranjenje, suhoća, toplina i nježan dodir, su ugodne i stvaraju zadovoljstvo i užitak. Beba instinktivno želi povećati ona iskustva koja podržavaju njezino fizičko preživljavanje i stvaraju užitak, a umanjiti iskustva boli i uskraćivanja. Najranija iskustva ljudske dualnosti na tjelesnoj razini su utisnuta u nas i često do kraja života određuju kako se odnosimo prema jelu i gladi, toplini i hladnoći, čistoći i nečistoći.
Dijete u svom razvoju malo po malo ulazi u daljnje podvojenosti na osjećajnoj razini, sukladno otkriću da nekim svojim ponašanjem i osjećajima može stvoriti negativne ili neugodne posljedice u vlastitom svijetu, što je prvenstveno definirano reakcijama roditelja. Fizičko preživljavanje postaje emotivno preživljavanje i kako dijete pokušava povećati one reakcije kod roditelja koje osjeća dobrim i izbjeći ili reducirati one koje osjeća lošim, tako se množe dvojnosti o tome što je emocionalno sigurno nasuprot onome što je emocionalno nesigurno. Kako se borimo postići emotivno preživljavanje i blagostanje, tako počinjemo definirati svoje određene osjećajne podvojenosti, svoja psihološka pitanja, svoje neuroze i probleme. Iz svojih ranih dječjih iskustava s roditeljima, obitelji i neposrednom okolinom, definiramo za sebe ona ponašanja i osjećaje koji su dobri nasuprot onima koji nisu dobri te na osnovu toga kakve reakcije pobuđuju u nama.
Osoba u razvoju definira sebe na mentalnoj razini jednako kao na tjelesnoj te emotivnoj i uči prihvatiti neke ideje kao dobre i odbaciti druge kao loše. Ne samo da se određene ideje smatraju krivima, već postaje neprihvatljivo čak i imati te misli te su one tako potisnute u podsvjesni um.
Tjelesno/emotivno/mentalno Ja, koje bismo voljeli ograničiti na prihvatljive tjelesne osjete, prikladne osjećaje i dozvoljene misli, i za koje vjerujemo da završava na granici naše kože, opažamo kao odvojeno od okoline. Sve izvan te granice se opaža kao drugo, različito od nas.
Tokom rasta u individualno, odraslo ljudsko biće, dižemo sve više i više zapreka prema poznavanju samih sebe. Mnoga iskustva vlastite tjelesne, emocionalne i mentalne stvarnosti te mnoge aspekte našeg odnosa s drugima smo označili kao nepoželjne, čak nepodnošljive. Kada odrastemo, ti su odbačeni aspekti već zakopani u podsvijesti. Ograničili smo vlastitu definiciju sebe na više ili manje uzak teritorij iskustva koji smatramo prihvatljivim.
Povjerovali smo da smo mi samo vlastita idealizirana slika o sebi.