fbpx

Zov duše prema duhovnom rastu nam se pojavljuje u obliku osobnih čežnji. Svako ljudsko biće čezne za nečim za što vjeruje da bi mu život učinilo ispunjenijim. To se može pojaviti kao čežnja za dubokim odnosom s partnerom ili za smislenim poslom ili za obitelji u kojoj ima više ljubavi. Naše želje mogu biti i za duhovnim ispunjenjem, za dubljim odnosom s Bogom ili Zemljom. Iza tih specifičnih problema se nalazi osjećaj da mora postojati neko stanje svijesti koje donosi više ispunjenja i veći kapacitet za iskustvo života.

Svaka čežnja je u osnovi ista čežnja za iskustvom odnosa punog ljubavi, odnosa sa sobom, s drugima, sa našim okolišem i sa Bogom. Možda se sramimo svoje čežnje zato jer nas otvara I postajemo ranjivi, kakvi smo bili kao djeca kad su naše čežnje bile neispunjene ili čak uništene. Možda se bojimo svoje čežnje jer nas otvara za mogućnost razočarenja. Kako god da jest, samo kroz buđenje i poštovanje vlastite čežnje možemo imati motivaciju da radimo na sebi kako bismo proširili vlastite živote.

Većina se naših čežnji može izraziti kao želja da volimo (sebe, druge osobe, okoliš, Boga) i da budemo voljeni (od strane drugih, okoline, Boga ili samog sebe). Prvi korak je da naučimo voljeti sebe (i da dozvolimo da nas Ja voli). Na taj način stvaramo temelj za ispunjenje svih svojih čežnji. Učimo se identificirati sa onim dijelom sebe koji može voljeti te zatim možemo tu ljubav usmjeriti prema onim dijelovima sebe u kojima ne osjećamo da možemo biti voljeni.

Učenje ljubavi i prihvaćanja svih dijelova sebe je primarno i neiscrpno oruđe samoiscjeljenja.

Naše čežnje da volimo i budemo voljeni nas vode prema širenju svog Ja i svog života. No isto tako moramo biti spremni platiti cijenu potpune unutrašnje iskrenosti i suočavanja sa samim sobom, da bismo vidjeli gdje sputavamo sebe. Učimo vidjeti gdje smo bili puni mržnje umjesto ljubavi (prema sebi samima kao i prema drugima), gdje ograničavamo sebe zbog straha ili ponosa, gdje vjerujemo da smo bespomoćne žrtve te da su drugi odgovorni za našu nesreću.

Put do stvarnog Ja uključuje učenje kako da skinemo svoju masku, prihvaćajući svoju «nižu» nesavršenu ljudsku prirodu, kao i svoju «višu» savršenu duhovnu prirodu. Duhovni rast je kretanje prema Ja koje se ne brani, ja koje niti maskira svoje ljudske mane, niti negira svoju duhovnu esenciju. Proširivanje samoprihvaćanja i naše svijesti o sebi na takav način nam donosi najdublji mogući sklad i zadovoljstvo u životu te pruža najčvršći temelj za istinsko samopoštovanje.

 

Susan Thesenga