Svjesna prisutnost presudna je za svjesno življenje. Ona je svjetiljka koja obasjava naš put i kad je najveći mrak, a i melem za sve ogrebotine i modrice koje zadobijemo na tom putu. Uostalom većina tih ogrebotina se i dogodi uslijed nedostatka svjesne prisutnosti.
Dijete nema kapacitet svjesne prisutnosti. Od samog početka dijete ima kapacitet tjelesnih osjeta, koji se svode na dvije osnovne značajke: ugode i nelagode. Beba kad se rodi je potpuno ovisna o odraslima, fizički i emocionalno. Zato doživljava svijet kao crno-bijeli. Ili je dobro ili je neugodno.
Osjećaji su druga razina koju nam nudi tijelo, pa tako svi osjećaji koji budu previše za bebu bi trebali biti izregulirani od odraslih (majke, oca ili onih koji se brinu o djetetu). To se često ne dogodi pa mnogi ljudi ostanu živjeti u crno-bijelom kontejneru do kraja života. Ali mi imamo sposobnost razvoja, od crno-bijelog svijeta, pa kapaciteta za čekanje, do većeg stupnja razumijevanja, razvijanja unutarnjeg promatrača te mogućnosti integracije svih svojih kapaciteta .
I tu dolazimo do svjesne prisutnosti. Taj kapacitet se razvija kasnije. Biti svjesno prisutan znači obraćati pozornost. Obuhvaća opažanje suptilnih okusa i tekstura svakog trenutka te uvažavanje njihovih mnogih isprepletenih razina značenja, bez vezanja uz bilo koje od njih. Svjesna prisutnost cijelu našu svjesnost dovodi u sadašnji trenutak, omogućuje potpuno iskustvo, sa svim našim potencijalima.
Pretjerana intelektualizacija
Naš intelekt i racionalno prosuđivanje je također naša fantastična sposobnost. Međutim ako smo teške trenutke djetinjstva, gdje smo se osjećali bespomoćno, rješavali jačanjem intelekta nauštrb naših drugih dijelova kao što su tijelo ili emocije (gdje smo se osjećali nesigurno ili posramljeno), onda svijet intelekta postaje siguran, zanimljiv i omogućuje napuhavanje ega, ali ne mora uopće uključivati emocionalnu inteligenciju koja mudro funkcionira u situacijama stvarnog života.
Pretjerani intelektualizam je kronično stanje zapadnjačke kulture. Razmetanje onime što znamo je pretvoreno u vrlinu. Znanje ima moć, ali bez naših drugih potencijala nam oduzima punoću života ili nam odvraća pozornost ako nije uzemljeno u mudrosti i razumijevanju.
Svjesna prisutnost i sadašnji trenutak
Svjesna prisutnost ne zaboravlja ni prošlost ni budućnost nego ih povezuje u sadašnjosti. Svjesno ih imamo na umu kako bismo obogatili značenje sadašnjosti.
Svjesna prisutnost ima mnogo neprijatelja, uključujući disocijaciju, pretpostavke, obamrlost, nestrpljivost, preplavljivanje strahom, sramom ili krivnjom itd. Sve to odvaja nas od doživljaja sadašnjeg trenutka, tj. od jedinog mogućeg stanja u kojem smo potpuno živi.
Postoje razlozi zašto je naš sistem nekada pribjegavao tim stilovima preživljavanja i branio se od iskustava koji su bili previše. Pitanje je da li moramo preživljavati i nadalje. Koliko „preživljavamo“, umjesto da živimo ono što možemo sada kao odrasli.
Kad funkcioniramo na temelju navike, svojemu umu dopuštamo da se isključi i više nismo u sadašnjem trenutku. Kad funkcioniramo na temelju pretpostavke, ne dopuštamo sadašnjem trenutku da se jedinstveno odvije.
Ako smo nestrpljivi, jurimo u budućnost preskačući bogatstvo sadašnjosti.
Svjesna prisutnost ne mora činiti ništa, ona je stanje promatranja. Ona ne prosuđuje, ne negira, ona svjedoči. I nipošto ne brinite da ćete izgubiti sposobnost djelovanja, niti razmišljanja, dapače uz unutarnjeg promatrača bit će vam jasnije kad treba djelovati i misao će biti brža i usredotočenija.