Polyvagal Theory datira iz 1969. godine kada je dr. Stephen Porges počeo istraživati varijabilitet otkucaja srca. Ujedno je imao viziju da će promatranje fiziološkog stanja biti velika pomoć terapeutima u kliničkoj interakciji (Porges, 2011.)
Polivagalna teorija je rođena iz jednog temeljnog pitanja: Kako jedan živac (vagus) i tonus tog živca, koji je dr. Porges mjerio, može biti oboje, marker za opuštanje i faktor rizika za novorođenčad. Preko rješavanja tog izazova, poznatog kao „vagalni paradoks“, dr. Porges je kreirao „Polyvagal Theory“.
Tri temeljna principa leže u toj teoriji:
- Hijerarhija – Autonomni živčani sustav odgovara na osjete tijela i signale iz okoliša preko tri puta živčevlja. Ti putevi odgovora rade na vrlo specifičan i zapravo predvidljiv način. Ta tri puta i obrasci odgovora u razvoju evolucije od starijih prema novijima su: dorsalni vagus (imobilizacija), simpatički sustav (mobilizacija) i ventralni vagus (socijalni angažman i povezivanje).
- Neurocepcija – Taj je izraz stvorio dr.Porges, ne bi li objasnio kako autonomni živčani sustav odgovara na ugroženu sigurnost, opasnost ili prijetnje životu iz našeg sistema, svijeta oko nas ili kontakta s drugima. Razlika od percepcije je „detekcija bez svjesnosti“ (Porges), iskustvo koje se događa daleko od svjesne misli.
- Koregulacija – Polyvagal Theory identificira koregulaciju kao biološki imperativ, potrebu koja je tu da bi održala život. Preko recipročne regulacije, autonomni živčani sustav omogućuje da se osjetimo sigurnima da bi mogli krenuti dalje u kontakt i vezivanje te kreiranje odnosa s povjerenjem.
Najveće postignuće u cijelom školovanju je učiniti naš živčani sustav svojim saveznikom, a ne neprijateljem.
William James
Možemo promatrati naš autonomni živčani sustav kao temelj na kojem se grade sva naša proživljena iskustva. Ta biološka podloga je zapravo „neurološka platforma“ koja podržava svako iskustvo. Kako se krećemo kroz svijet – okrećući se na sve strane, gledajući unatrag, ponekad se povezujemo, drugi put izoliramo – to je sve vođeno autonomnim živčanim sustavom. Na taj način postajemo prilagodljiviji i izdržljiviji. U preplavljivanju emocijama, postajemo majstori preživljavanja. U svakom našem odnosu, autonomni živčani sustav „uči“ o svijetu i kako se najbolje prilagoditi povezivanju i zaštiti od povreda.
Nada u svemu ovome leži u saznanju da iako rana iskustva oblikuju živčani sustav, kasnija iskustva ga mogu preoblikovati. Isto tako se naš mozak cijelo vrijeme mijenja u odgovoru na iskustva iz okoliša, a naš autonomni živčani sustav je uključen.
Kada individualni živčani sustavi iskoračuju prema van u potrazi za kontaktom i međusobnom regulacijom, onda dodiri u rezonanci ili neskladu mogu biti kao trenuci kontakta ili obrane.
Signali koji se provode od jednog do drugog autonomnog živčanog sustava mogu biti očitani kao znakovi za sigurnost ili opasnost i tako prizivati usklađivanje ili povećavati reakciju.
U radu s parovima vrlo je lako promatrati povećanu reaktivnost koja se pojavljuje kada dolazi neslaganje i vrlo lako preraste u opasnu zonu komunikacije dva živčana sustava. Autonomni živčani sustav tada traži način zaštite. Nasuprot tome, usklađenost sistema između terapeuta i klijenta upućuje na osjećaj sigurnosti i puno jednostavnije povezivanje iz autonomnog živčanog sustava.