Mi dolazimo na ovaj svijet s potrebom da možemo vratiti sklad u svoj sistem  i preživjeti. Bebe i majke su u posebnom odnosu uzajamnog ugađanja. Beba se prirodno okreće majci, a majka odgovara na taj poticaj, zajedno stvaraju energetsko polje koje formira psihološko i fiziološko stanje bebe. To međusobno iskustvo usklađuje bebin nervni sistem i počinje kreacija djetetovog individualnog neurološkog profila. Kad se dogode uobičajeni, čak očekivani raspadi, stabilna i usklađena mama će to primijetiti, ona će popraviti nesklad i beba će iskusiti sigurnost međusobnog ugađanja. Primjer ovoga je: Majka se igra s bebom i okreće se prema starijem djetetu. Beba osjeća gubitak kontakta i signalizira mami svoj stres (plačem, rukama, glasom). Majka prepoznaje bebinu disregulaciju i vraća pažnju kroz pogled, glas ili dodir. Tronick i Reck (2009) ukazuju na to da trenuci disregulacije ne moraju nužno djelovati na vezivanje majke i djeteta, ali opetovano „nepopravljanje“ gubitka kontakta može stvarati kod bebe negativna očekivanja u budućim interakcijama. 

Ako majka ne prepoznaje bebin stres ili ako odgovara s ljutnjom na bebine potrebe i zahtjeve za kontaktom, neophodno „popravljanje stanja“ izostaje. Ako je majka kronično nestabilna, njena mogućnost da ponudi „popravljanje“ je ugrožena i bebin autonomni živčani sustav se okreće obrambenom stilu ne tražeći više sigurnost u međusobnom odnosu. Za ovu bebu preživljavanje nadalje ovisi o samoregulaciji.

Sposobnost samoregulacije, u dobrim uvjetima se gradi u međusobnom usklađivanju. Beba uči kako uspostaviti ponovno ravnotežu u uznemirenom sistemu kroz međusobno ugađanje sebe i majke koja je prisutna i „tjunirana“ s djetetom. Taj kapacitet uspostavljanja ravnoteže u uznemirenom sistemu se razvija u djetinjstvu preko društvenih odnosa sa stabilnim odraslim osobama.

Sposobnost punog iskustva osjećaja, naročito kad su intenzivni i bolni je itekako povećana kad se to može podijeliti s podupirućim, empatičnim i emocionalno prisutnim odraslima.
Fosha 2001

Kako kapacitet samoregulacije raste, onda u zahtjevnim situacijama mogućnost oporavka slijedi.  Ako smo podržani našim nervnim sistemom koji može biti uključen u međusobna i individualna strujanja onda su moguća iskustva života kao sigurnog i prilagodljivog. 

Inače se stvara slika i doživljaj svijeta kao nesigurnog i opasnog. Ako se tako izgradimo, onda ćemo uspješno kokreirati situacije u kojima se nećemo osjećati sigurnima i u kojima ćemo lako vidjeti i prepoznati opasnost.