Najveće povrede i traume nastaju u međuljudskim odnosima.
Paradoksalno, ono što normalizira i popravlja našu sposobnost ispravnog čitanja opasnosti i sigurnosti je ljudska veza. Bessel Van der Kolk u svojoj revolucionarnoj knjizi „Body Keeps The Score“ piše: “Podrška zajednice nije isto što i samo prisustvo drugih ljudi. Ključno pitanje je uzajamnost: da nas ljudi oko nas doista čuju i vide i da osjetimo da nas netko drugi „drži“ u umu i srcu. Da bi se naša fiziologija smirila, ozdravila i rasla, potreban nam je visceralni osjećaj sigurnosti. Nijedan liječnik ne može prepisati recept za prijateljstvo i ljubav: to su složeni i teško stečeni kapaciteti. Početak adekvatnog rješavanja traume zahtijeva kulturni odmak od modela bolesti na kojem su izgrađene psihologije i psihijatrije dvadesetog stoljeća. (Taj model je stvorio niz kulturnih deformiteta, utječući na sve, od našeg dugogodišnjeg poricanja grubog odnosa između stresa i fizičkih bolesti do načina na koji osjećamo naše romantične neuspjehe.)“ Trauma po Van der Kolku nije bolest nego adaptacija. On postavlja teoriju:
Model da je trauma bolest preskače četiri istine.
- naša sposobnost da uništimo jedni druge poklapa se s našom sposobnošću da iscijelimo jedni druge.
- jezik nam daje moć da promijenimo sebe i druge pričajući o svojim iskustvima, pomaže nam da definiramo ono što znamo i pronađemo zajednički smisao;
- imamo mogućnost reguliranja vlastite fiziologije, uključujući neke od takozvanih nevoljnih funkcija tijela i mozga, kroz bazične aktivnosti kao što su disanje, kretanje i dodirivanje; i
- možemo promijeniti društvene uvjete kako bismo stvorili okruženje u kojem se djeca i odrasli mogu osjećati sigurno i gdje mogu napredovati.
Kada ignoriramo te esencijalne dimenzije čovječanstva, uskraćujemo ljudima načine liječenja traume i vraćanja njihove autonomije. Biti pacijent, a ne sudionik u procesu ozdravljenja, odvaja te ljude od njihove zajednice i otuđuje ih od unutarnjeg osjećaja sebe.
U ekstremnom smislu, ovaj nedostatak interne regulacije dovodi do retraumatizirajućih iskustava: Budući da traumatizirani ljudi često imaju poteškoća osjetiti što se događa u njihovim tijelima, nedostaje nijansirani odgovor na frustraciju. Oni ili reagiraju na stres tako što postaju “odvojeni” ili s pretjeranom ljutnjom. Kakav god bio njihov odgovor, oni često ne mogu reći što ih uznemirava. Ovaj neuspjeh da budu u kontaktu sa svojim tijelima pridonosi njihovom dobro dokumentiranom nedostatku samozaštite i visokim stopama reviktimizacije, kao i njihovim izvanrednim teškoćama osjetiti zadovoljstvo, senzualnost ili vrijednost značenja.
Jedan korak dalje na ljestvici za samozaborav je depersonalizacija – gubitak osjećaja o sebi. Što, dakle, možemo učiniti kako bismo ponovno uspostavili vlastito ja? Oslanjajući se na desetljeća istraživanja s preživjelima snažnih trauma, Van der Kolk tvrdi da iscjeljenje počinje prijateljstvom s našim tijelima i njihovom osjetilnom unutrašnjom prirodom: Žrtve traume ne mogu se oporaviti sve dok se ne upoznaju i ne sprijatelje sa svojim osjećajima u tijelu. Biti uplašen znači da živite u tijelu koje je uvijek na oprezu. Ljutiti ljudi žive u ljutitim tijelima. Tijela žrtava zlostavljanja djece napeta su i obrambena dok ne pronađu način da se opuste i osjećaju sigurno. Kako bi se promijenili, ljudi moraju postati svjesni svojih osjećaja i načina na koji njihova tijela komuniciraju sa svijetom koji ih okružuje. Fizička samosvijest je prvi korak u oslobađanju tiranije prošlosti. U osjećaju koji podsjeća na Schopenhauerovu dilemu, Van der Kolk piše: Najprirodniji način da se ljudska bića smire kad su uznemirena jest biti u kontaktu s drugom osobom. To znači da se pacijenti koji su fizički ili seksualno narušeni suočavaju s dilemom: očajnički žude za dodirom, dok se istovremeno plaše tjelesnog kontakta. Um treba preobraziti kako bi osjetio fizičke senzacije, a tijelu treba pomoći da tolerira i uživa u dodiru. Pojedinci kojima nedostaje emocionalna svijest mogu uz praksu povezati svoje fizičke osjete s psihološkim događajima. Tada se mogu polako ponovno povezati sa sobom.
Kako odgovaramo na traumu, tvrdi Van der Kolk, u velikoj je mjeri uvjetovano našim formativnim odnosima s našim skrbnicima, čiji je zadatak pomoći nam uspostaviti sigurnu bazu. Zbog toga osobe koje nemaju puno razvojne traume, lakše prebrode traume u odrasloj dobi.