Ljudska bića, kao i životinje, imaju prirodni sustav obrane koji nam dobro služi kada smo suočeni s neposrednom opasnošću. Suočena s prijetnjom našem tjelesnom opstanku, naša tijela stvaraju navalu adrenalina koji pojačava osjetila i usredotočuje našu percepciju na izvor opasnosti. Mišljenje je svedeno na strategije bijega iz dotične situacije. Naša reakcija se svodi na reakciju bijega, borbe ili smrzavanja. Osjećaji su svedeni na strah ili ljutnju kao dodatne obrane. Čak je i naš duh u grču, budući da su sve snage usmjerene na preživljavanje tijela, a ne na duhovnu povezanost. Kada je prisutna neposredna fizička ugroženost, svi su ovi odgovori prikladni i pomažu nam nositi se sa stvarnom opasnošću u tom trenutku.
Iskrivljena prirodna sposobnost obrane
Ljudska bića su, za razliku od životinja, sklona proširiti i iskriviti prirodnu sposobnost obrane. Ne samo da se pokušavamo boriti sa stvarnošću tjelesne boli i neizbježnošću tjelesne smrti, nego se također pokušavamo obraniti od osjećajne boli i od udaraca našem tijelu i našem egu. Umjesto da čuvamo prirodnu obrambenu reakciju za situacije stvarne tjelesne opasnosti, mi podižemo svoje obrane kad god osjetimo da nam je ugroženo samopouzdanje. To može biti nečja kritika, hladan komentar od strane prijatelja ili čak nečije različito mišljenje koje u nama potiču obrambene reakcije. Naši se umovi zatvaraju, osjećaji sužavaju i ogromne količine adrenalina kolaju našim sustavom trujući tijelo zato što u stvarnosti nije potreban nikakav dramatičan tjelesni odgovor. Naša tjelesna sigurnost i ugoda nisu ugroženi riječima ili mišljenjima, bez obzira koliko ona bila neprijateljska. Opasnost koju primijećujemo zapravo je opasnost za ego za koji smo vezani koliko i za svoje tijelo. Maska ega osjeća se najugroženijom, a tu se zapravo radi o krhkom identitetu baziranom na ideji o tome što ili tko bismo mi trebali biti.