Emocionalni identitet

Mala djeca se nekad doimaju kao reakcijski strojevi. Energija ulazi, energija izlazi. Bez zrelosti koja bi ublažila njihove emocije, osjećaji koji struje u obitelji gotovo nepromijenjeni struje i kroz djecu. Djeca ne odlučuju biti gnjevna, uplašena, puna ljubavi ili mirna. Ona samo odražavaju emocionalnu klimu u koju su uronjena.

Pa ipak, emocije koje prolaze kroz dijete, utječu na njegovo fiziološko stanje, na doživljaj svijeta te na rastuće poimanje samoga sebe. Ako je dom zasićen gnjevom, dijete bi se moglo naviknuti na visokoadrenalinsko stanje koje gnjev uspostavlja te naučiti da je gnjev normalan način izražavanja. Ako su mama i tata uplašeni, taj se strah neverbalno prenosi djetetu te postaje dio njegova emocionalnog repertoara. Ako je okruženje puno ljubavi, njihov pojam o sebi razvija se oko žarišta očekivanja, primanja i izražavanja ljubavi s njezinim pratećim osjećajima.

Dijete u ovom stadiju razvija emocionalni identitet. Najpoznatije emocije postaju osnovni kompleks na čijem temelju se gradi taj identitet. Ako je gnjev emocionalno polje kojim je dijete okruženo, ono se uči poistovjećivati s njime i u sebi nosi određeno biokemijsko stanje. Ako je posrijedi tuga ili strah, dijete se najviše osjeća „svojim“ dok doživljava ta stanja. Čak i ekstremne emocije s vremenom mogu postati normalne pa osoba kasnije u životu stvara situacije (kao što su opasnost, sukob ili gubitak) koje izazivaju slične emocije. Da bi se taj ciklus prekinuo, emocije je potrebno identificirati i shvatiti te stvarati nove, djelotvornije obrasce izražavanja.

Kad se djeca kažnjavaju zbog izražavanja vlastitih emocija, kao reakcije na neku situaciju, ona s vremenom neće vjerovati vlastitim instinktima i osjećajima. Na posramljivanje, odbacivanje, ignoriranje, djeca odgovaraju odricanjem prava na vlastite osjećaje. Budući da su osjećaji instinktivni odgovor na doživljaj, gubimo presudnu važnu povezanost s doživljavanjem i sa životom.