Kada naš tjelesni identitet nije afirmiran dodirom, svjesnim dodirom majke koji je povezan s ljubavlju i prisutnošću, onda dolazi do rascjepa između slike o svijetu i unutarnjeg doživljaja sebe. Kada predodžba ovlada osjećajnim kapacitetom (kao kod narcisoidne osobnosti), osoba može postići vanjski uspjeh, ali ipak biti nepovezana s unutarnjim svijetom. Taj rascjep s vremenom postaje naglašeniji, sve dok ne dođe do sloma. Narcisoidnost je zapravo duševna rana, dublja suština se negira, a ono pliće, vanjsko se hvali i nagrađuje.
Djeci je potrebna mjera osjetilnih ulaznih informacija da bi uspostavila važnu povezanost uma i tijela. Primjerena osjetilna stimulacija povećava inteligenciju te poboljšava koordiniranost i pozornost.
Daniel Goleman u svojoj knjizi „Emocionalna inteligencija“ opisuje kako osjetilne ulazne informacije formiraju razvoj mozga. Naime kad se osjetilna svijest aktivira, razvijaju se važni živčani krugovi.
Previše ili premalo stimulacije stvara ozbiljne sukobe u unutarnjem mapiranju vanjskog svijeta, u uspostavljanju odnosa te u razvoju spretnosti i kretanja. Djeca kojoj je uskraćen dodir nemaju previše izbora u preživljavanju te čine to tako što se udaljavaju od drugih i poriču svoju potrebu za prisnošću. Kad ih zagrlimo, često ih osjećamo kao ukočene i drvene, nesposobne potpuno primiti zagrljaj.
Nedostatak dodira onemogućuje razvoj glavnih kanala osjetilnog primanja. Kad je stimulacije premalo ili previše onda se ti osjetilni kanali zatvaraju. Osjeti su zapravo gradivni elementi emocionalne inteligencije i omogućuju nam odnose s drugima.
Uz taktilna iskustva postepeno se razvijaju i druga osjetila. Zato je jedini mogući način iscjeljenja povreda ponovno kroz tijelo i osjetila. To je baza našeg postojanja.