Strah koji je psihičko stanje nije povezan sa snažno neposrednom opasnosti. Može se pojaviti kao napetost, nervoza, fobija, zabrinutost ili nelagoda. Taj strah je povezan s nečim što bi se moglo dogoditi u budućnosti, a ne sa nečim što se događa u sadašnjem trenutku. Um nas gura u budućnost umjesto da se bavi trenutnim događajima i doživljajima. Ono što je tu i sada možemo odmah rješavati, a ono što je samo projekcija našeg uma stvara u nama rascjep i tjeskobu. Ako se uglavnom poistovjećujemo sa svojim umom, našim životom uglavnom upravlja ego.
Naš ego je ranjiv i često nesiguran te stalno ima osjećaj da ga netko ili nešto ugrožava. Na taj način tijelo stalno od ega dobiva informaciju da je ugroženo, a to ima za posljedicu osjećaj straha. To može biti strah od povrede, gubitka, uspjeha i slično.
Često branimo mentalni stav s kojim smo se poistovjetili, zato što smo u strahu da nećemo biti u pravu. Ako se poistovjetimo s mentalnim stavom i ako se pokaže da nismo u pravu, naš će osjećaj vlastitog ja utemeljen na umu biti ozbiljno ugrožen. Zato si ego teško može dopustiti da ne bude u pravu.
Ako se uspijemo othrvati poistovjećivanju s umom prestaje nam biti važno da pod svaku cijenu budemo u pravu. Osjećaj vlastitog ja izvire u tom slučaju iz naše nutrine, a ne iz uma. Na taj način prestaju sukobi i igre moći koji uništavaju odnose.
Moć nad drugima je slabost zamaskirana u snagu.