Biti prisutan znači biti svjestan bez zamjeranja ili osuđivanja.
Neprisutnost nam se na prvi pogled čini lakšim izborom, no trajno rezultira dubokom sumnjom i usamljenošću. Često taj osjećaj pokušavamo potisnuti hranom, s previše rada, alkoholom, gledanjem serija, shoppingom i sl. Takva utjeha traje kratko. Poslije se osjećamo još praznije i javlja se potreba za još.
Puno unutarnjeg nezadovoljstva nestaje ako se naučimo biti prisutni. Takvi trenuci ujedinjuju naše tijelo, srce i um, a granica između mene i „svega“ postaje sve slabija.
Biti prisutan znači biti tu i sada. Prošlost nam služi za sagledavanje smisla i učenje iz vlastitog iskustva. Ako neprestano vrtimo u mislima stare filmove s idejom da smo bar nešto učinili drugačije, propuštamo živjeti u sadašnjem trenutku. Ista stvar je s bivanjem u budućnosti. Um razmatra bezbroj mogućnosti umjesto da se bavi onim što se upravo događa.
Sposobnost maštanja je odraz naše kreativnosti, no često postaje bijeg od neugodne sadašnjosti. Sanjarenje je drugačija energija od usmjerene kreativnosti.
Kao što treniramo tijelo, isto možemo činiti s umom. Kod tijela razvijamo fleksibilnost, gracioznost, spretnost, snagu, a kod uma usredotočenost, prilagodljivost, spretnost, čistoću i sl.
Um trebamo izvesti iz džungle misli i smiriti ga uz nešto čvrsto kao što su dah, osjećaj u tijelu i sl. Ako dovoljno dugo vježbamo prisutnost, postajemo zainteresirani za ono što se stvarno događa.
Održavanje prisutnosti pomaže nam da ostanemo u iskustvima koja nisu ugodna. Na taj će način neugodni osjećaji izgubiti na svom intenzitetu i iz njih ćemo puno toga naučiti. Oni tako postaju dragocjeno iskustvo. Stalno vraćanje u tijelo, sadašnje vrijeme i mjesto gdje se sada nalazimo vode nas u iskustvo dubokog unutarnjeg mira.