Tuga ili žalost emocionalna je reakcija koja se javlja u slučaju gubitka nečega što nam je važno i vrijedno u životu. Intenzitet i dužina trajanja emocije je individualna i ovisi o tome koliko je određeni gubitak značajan za osobu. To može biti gubitak voljene osobe, raskid emotivne veze, gubitak posla, prijateljstva ili bilo čega što je osobi bitno.
Dok je strah usmjeren na budućnost, tuga je usmjerena prema prošlosti. Emocija suprotna tuzi je radost ili sreća.
Tuga najčešće proizlazi iz gubitka nečega što nam je važno i bitno, odnosno nečega na što smo vezani kao što su značajne osobe u našem životu, zemlja porijekla, posao koji volimo, neki ideal, imovina i slično.
Korijen toga promatramo kroz dijete koje je posebno emocionalno vezano uz majku ili osobu koja se brine o njemu, a daje mu zaštitu i sigurnost.
Takva osoba reagira na djetetove impulse i potrebe, te ih pokušava zadovoljiti na najbolji mogući način. Ova veza utječe na sve kasnije veze s bitnim osobama u našem životu. Odvajanje od majke nužno je vezano uz određenu dozu neugode i veoma je bitno na koji način se separacija odvija. Ako je majka bila „dovoljno dobra majka“ i u većini slučajeva adekvatno odgovarala na djetetove potrebe, bilo fizički, bilo 
emocionalno, te ako je bila senzitivna i receptivna, dijete formira sliku o majci, kao osobi koja ga prihvaća i podržava, a o sebi kao o biću vrijednom pažnje i ljubavi. Ako je vezivanje bilo sigurno, dijete izrasta u stabilnog čovjeka koji ima osjećaj sigurnosti i razvijeni kapacitet za izlaženje na kraj sa životnim problemima.
Ako veza s majkom ili osobom koja se brinula o nama dok smo bili mali nije bila dovoljno sigurna i podržavajuća u bilo kojem smislu, osoba će postati ispunjena strahom od napuštanja. Nezdravu separaciju prenosimo u odrasloj dobi kao nesposobnost nošenja s gubitcima.
Reakcija gubitka značajnih stvari tijekom života zapravo su ponovljene reakcije iz najranijeg djetinjstva.
Proces tugovanja često se odvija u nekoliko faza. Prvo nastupa faza šoka, u kojoj smo često zaleđeni i ne reagiramo na situaciju. To predstavlja trenutnu nemogućnost da se informacija probavi. Nakon toga obično dolazi poricanje i nevjerica. Osoba se na nesvjesnom planu brani od preplavljujuće boli. Poslije toga dolazi do provale negodovanja, ljutnje i bijesa.
Osoba ne može prihvatiti situaciju, doživljava je kao nepravdu, te traži krivca ili krivi sebe. U sljedećoj fazi nastupa prihvaćanje ili mirenje sa situacijom što sa sobom nosi potištenost, pasivnost, bezvoljnost. Smanjujemo aktivnosti i kvalitetu života, preplavljuje nas gubitak smisla. Nakon određenog vremena počinjemo osjećati pritisak realnosti koja nas gura iz pasivnosti. Pokretanjem energije počinjemo poduzimati stvari i doživljavamo promjenu u sistemu. Zadnja faza je povratak u realnost i svakodnevno funkcioniranje. Osoba postaje sposobna uspješno investirati svoje emocije u nove ciljeve.
Često taj proces nije ovako linearan i pravilan. Faze se mogu miješati i ispreplitati te traju ovisno o osobi i veličini gubitka koji osoba proživljava.
U tom procesu jako su nam potrebni bliski ljudi koji mogu utjecati na brzinu i kvalitetu oporavka. Najbitnije je biti dostupan i prisutan za osobu koja nas treba.
Postoji ogromna kulturološka razlika u tugovanju. U nekim društvima njeguju se rituali, postoje prikladni stilovi odijevanja i slično.
Dugo se vjerovalo da je tuga samo ljudska emocija, no pokazalo se da neke vrste životinja pokazuju stanja slična tuzi za vrijeme smrti drugih životinja. Često ostaju uz mrtvo mladunče ili partnera i nakon smrti , a neke čak istražuju i razlog smrti. Kada beba čimpanze ili gorile ugine, majka nosi tijelo još nekoliko dana prije nego što krene dalje bez njega.
Prolaziti kroz razdoblje tugovanja i prihvaćanje gubitka nije lagani proces. Ako nam je previše, može doći do potiskivanja ili negiranja. Neizraženi osjećaji potiču razvoj psihosomatskih reakcija, naprimjer glavobolje, mučnine, bol u želucu, povraćanje i slično. Osoba je često napeta i može snažno izražavati neke druge emocije koje nisu direktno vezane uz gubitak.
Sve emocije su bitne, bilo da su pozitivne ili negativne i važno ih je osjetiti i prihvatiti. Tuga nam govori koliko nam je nešto bilo bitno i koliko nam je važno da pomognemo sebi da prihvatimo život i sebe bez toga što smo izgubili.
Ako dozvolimo sebi da propustimo tugu istovremeno povećavamo kapacitet da volimo sebe i druge i radujemo se životu.