Nametnuta ili projicirana krivnja nametnuta je od ljudi koji su nam bliski. U djetinjstvu su to roditelji ili oni koji se brinu o nama, a kasnije prijatelji, partneri… Ljudi iz naše okoline verbalno ili ne verbalno nam pokazuju da nismo udovoljili njihovim željama ili očekivanjima. Roditelji koji su skloni nametanju krivnje često se i sami bore s tim istim problemom. 
Na svjesnom nivou možemo poricati ono za što nas se krivi, dok na nesvjesnoj razini osjećamo uznemirenost i muči nas i proganja loš osjećaj. Preduvjet da na sebe preuzmemo projiciranu krivnju je da smo za tu osobu snažno vezani ili o njoj ovisimo.
Odnos roditelj-dijete je najosjetljiviji jer dijete egzistencijalno i emocionalno ovisi o roditeljima i nema izbora.
Krivnja je teret s kojim nije lako živjeti. Proizvodi kronično nezadovoljstvo , gubitak samopoštovanja i povlačenje u sebe.
Um definira što je ispravno, a što pogrešno prema kriterijima koje su nam usadili roditelji, učitelji i razni autoriteti tijekom života.
Analiziranje prošlosti uobičajeni je okidač za osjećaj krivnje.
Fraze koje su često poticaj su: “Ti uvijek..”, “Ti nikada…”,”Trebala sam znati…”.
Osjećaj krivnje nameće se u obitelji, vezi, na radnom mjestu, naciji, državi, kao sredstvo manipulacije. Ima svrhu da nas uvuče u svijest žrtve.