RANORAZVOJNA TRAUMA I ŽIVČANI SUSTAV

Posljednjih godina postaje jasno da je posljedica puno ranorazvojne traume i kasnijih šok trauma, nedostatak sposobnosti za emocionalnu i autonomnu samoregulaciju. Razvojna i šok trauma kompromitiraju našu sposobnost reguliranja emocija i remete autonomne funkcije kao što su disanje, otkucaji srca, krvni tlak, probava i spavanje.

To znači da kad smo umorni možemo spavati, a kad smo preopterećeni da imamo zdrave načine za oslobađanje tog stresa. Regulacija uključuje način na koji upravljamo našim emocijama: kako se nosimo s tugom, radošću, ljutnjom, uzbunjem, izazovom, strahom itd.

Kad nam se dogodi traumatsko iskustvo, nešto što je preveliko i događa se prebrzo za kapacitet našeg živčanog sustava, dogodi nam se preplavljivanje. U tom trenutku naši resursi jednostavno nisu dovoljni da se suoče s prijetnjom. Ako je baza razvoja živčanog sustava puno ranorazvojne traume, onda će živčani sustav u odraslom dobu biti osjetljiviji na sve novo što će nam se događati ili ćemo doživljavati kao prijetnju. Osjećaj bespomoćnosti jer je to iskustvo „previše i prebrzo za procesiranje“ dovodi do promjena u fiziologiji našeg mozga i ostalog živčanog sustava. Nastaju promjene u mozgu i ostajemo „zaglavljeni“ u iščekivanju opasnosti.

U strukturama mozga primjećuju se promjene:

-Amigdala- centar za opasnost kao da daje cijelo vrijeme alarm da je prijetnja prisutna. Naše tijelo je preplavljeno hormonima stresa, što doslovno dovodi do bola u tijelu. To dugoročno može utjecati na veličinu amigdale i hipokampusa.

-Hipokampus- kontrolira našu memoriju, ali zbog odvojenih dijelova traume, naše sjećanje kao da nije pohranjeno na pravilan način. Trauma kao da je živa i sada pa naš mozak ne razumije da se to već dogodilo i da smo sada sigurni. Tj. kao da alarm nije deaktiviran.

-Prefrontalni korteks- je inače odgovoran za racionalne odluke, ali je u slučaju prevelikog traumatskog opterećenja cijelo vrijeme tjeran amigdalom i alarmom na opasnost. Može nam biti jako teško stvarno procijeniti sadašnji trenutak i proživljavati emocije. Sve je pretjerano, kao što je bilo traumatsko iskustvo.

Utjecaj traume se ogleda i u disbalansu funkcioniranja autonomnog živčanog sustava. Simpatička aktivacija može biti prebrza i prečesta, a “gašenje životnosti” dorzalnim vagusom zamjena za umirenje sustava.

Rad s traumom je proces u kojem je bitno polako uspostavljanje kontakta sa sobom, a onda s drugima.

Simptomi emocionalne disregulacije razvijaju se kada nismo u stanju osjetiti svoje emocije, kada nas preplave ili kada ostanu nerazriješene. Za našu dobrobit bitno je da možemo upravljati intenzitetom svojih pozitivnih i negativnih emocija. Kad nismo u stanju upravljati snažnim ili teškim emocijama, ili kada smo tjeskobni ili depresivni, mi smo u stanju disregulacije. Poremećeni obrasci spavanja ili prehrane, tjeskoba, napadi panike, kompulzivno ponašanje, depresija i ovisnost neki su od najčešćih simptoma disregulacije.

Na početku života veza s majkom ili primarnim skrbnikom funkcionira kao regulator živčanog sustava bebe; sposobnost samoregulacije prvo se uči preko odnosa s majkom ili bliskim skrbnikom. Zdrava veza između majke i djeteta ključna u oblikovanju razvoja djetetove sposobnosti regulacije. Svaki put kad majka uspješno smiruje svoju bebu, ona učinkovito regulira živčani sustav svoje bebe.

Ako je majčin kapacitet za samoregulaciju ugrožen, ona se ne može umiriti i stoga ne može adekvatno regulirati živčani sustav svoje bebe. Ugrožena sposobnost samoregulacije može negativno utjecati na osobu cijeli život. Mi postajemo destabilizirani, a bez ovog bitnog temeljnog elementa život je borba. 

Rad s traumom je proces u kojem je bitno polako uspostavljanje kontakta sa sobom, a onda s drugima.