Odnos majke i djeteta poseban je i važan, a rana iskustva tog odnosa uvelike utječu na predosobni razvoj pojedinca, koji kasnije uvjetuje razvoj osobnosti.
Winnicott
Izraz “dovoljno dobra majka” sročio je britanski pedijatar i psihoanalitičar Winnicott, 1953. godine. Promatrajući prilagodbu majke (ili drugog skrbnika) potrebama djeteta, Winnicott je uvidio da “dovoljno dobra majka” odmah nakon rođenja, interakciju s bebom počinje tako da joj se prilagođava. Potpuno je predana djetetu i brine se za sve njegove potrebe. Žrtvuje vlastiti san i vlastite potrebe kako bi ispunila potrebe svog djeteta.
“Dovoljno dobra majka” je majka koja je kontejner za emocionalna iskustva djeteta te sva ona iskustva koja su za dijete, u pojedinim fazama razvoja “previše”. Ona nije savršena, ali dovoljno dobro regulira dijete. Ako beba plače, ona ju hrani, mijenja joj pelene ili ju diže u naručje i umiruje – drugim riječima, čini sve što je potrebno da pomogne bebi kako bi se osjećala bolje. To je važno jer tako beba uči da je sigurna i da će biti zbrinuta.
Internalizacija podrške
Na taj način dijete internalizira podršku majke te tako stvara sigurnu bazu u sebi (stvara unutarnji radni model podrške koji će koristiti kasnije kao odrasla osoba). Sigurna baza u sebi znači: “Osjećam sebe i polako mogu proživjeti sve dijelove svojih iskustava, i neugodna i ugodna. Mogu ih preslagivati unutar sebe u jedno cjelovito i smisleno iskustvo.” Kroz taj proces dijete svim svojim stanicama uči kako može vjerovati vlastitom emocionalno-tjelesnom biću.
Dovoljno dobra majka, zahvaljujući dubokoj empatiji sa svojim djetetom, na svojem licu odražava njegove osjećaje. Beba se na taj način vidi u njezinu licu kao u zrcalu i osjeća se onako kako vidi sebe u njoj. Ona isto tako prema djetetu zrcali ljubav. Dijete koje vidi ljubav na majčinu licu, osjeća se voljeno. Nedovoljno dobra majka ne odražava djetetove osjećaje na licu jer je previše zaokupljena ili vlastitim brigama ili svojom tjeskobe da se ne brine o djetetu na dovoljno dobar način. Dijete koje nije nikada doživjelo lice majke koje odražava ljubav, ne osjeća se voljeno.
Dozvoljavanje frustracije
Uloga “dovoljno dobre majke” je i dopuštanje djetetu doživljaj male količine frustracije. Suosjećajna je i brižna, ali ne žuri odmah na svaki bebin plač. Naravno, isprva vremenski rok za ovu frustraciju mora biti vrlo kratak. Ona može dopustiti bebi da plače nekoliko minuta prije noćnog hranjenja, ali samo nekoliko minuta. Ona nije “savršena”, ali je “dovoljno dobra” po tome što dijete osjeća samo malu količinu frustracije.
Kako dijete raste i sazrijeva, tako se vid potrebne podrške koju majka nudi, u tjelesnom i emocionalnom smislu, mijenja tj. prati razvojne potrebe djeteta. Majka svoje emocije, znanje i sposobnost vezano za njegu djeteta crpi iz znanja, intuicije i najranijih iskustva vlastitog djetinjstva. Zbog toga je predosobni razvoj djeteta uvelike uvjetovan predosobnim razvojem djetetove majke. Način emocionalne veze između majke i djeteta, uz uvijek nove preinake, prenosi se iz generacije u generaciju.
Ako želimo prekinuti nezdrave emocionalne obrasce koje primjećujemo unutar vlastitih obitelji, nema nam druge nego se uhvatiti u koštac s njima. Tome služi osobni razvoj. Osobni razvoj je drugi naziv za “resetiranje” našeg predosobnog razvoja. Kroz osobni razvoj, u stvari, prolazimo opet sve faze svog predosobnog razvoja i iscjeljujemo dijelove u kojima on nije bio dovoljno dobar te je ostavio neku vrstu razvojne traume.
Novi događaji
