Kada kao bebe dođemo na ovaj svijet, nakon 9 mjeseci bivanja u toploj i mekanoj maternici, primarno nam treba fizički osjećaj sigurnosti. Naša mala tijela su nakon puno vremena došla u zrakoprazni prostor i kontakt s maminim (ili tatinim) tijelom je primarna potreba da bi se osjetili sigurnim. U kontaktu s tijelom odrasle osobe koja je nježna prema nama, naše malo tijelo se može umiriti. Kasnije, kroz razvoj, taj kontakt se razvija u ljubav, te kažemo da nam od roditelja u prvim godinama života najviše treba ljubav. Pri tome mislimo na kontakt, naklonost, nježnost, pažnju, brigu, zaštitu, dobronamjernost i spremnost na komunikaciju. Ako se zadovolje ove potrebe, naša tijela će upiti dobro pamćenje (spremljeno u implicitnu memoriju) takve brižne naklonosti za cijeli život. To će nam omogućiti da kasnije, kao odrasli ljudi, možemo prenijeti istu takvu ljubav na svoju djecu. Ali ako to nije slučaj, u našim tijelima će ostati doživotna čežnja za ispunjenjem naših početnih (i vitalnih) potreba. Kako odrastamo, u kasnijim životnim razdobljima, ovu čežnju ćemo usmjeravati na druge ljude u svojoj okolini.
Na žalost, ako smo u djetinjstvu lišeni te vrste ljubavi i negirani ili čak zlostavljani u ime „odgoja“, zbog toga ćemo, kako odrastamo, pokušavati namiriti i dobiti tu ljubav od svoje okoline (ponekad čak još uvijek od roditelja) kako bi ipak uspjeli dobiti sve ono što nam ti isti roditelji nisu znali pružiti kad su nam bili najpotrebniji. To je normalan odgovor našeg tijela.
Ono točno zna što mu treba, ne može zaboraviti nedostatak. Ono što nam nije dano ostaje kao rupa u našem tijelu i čeka da se popuni.
Što smo stariji, teže je pronaći druge ljude koji nam mogu pružiti ljubav koju su nam roditelji uskratili. No, očekivanja tijela ne popuštaju s godinama – upravo suprotno! Ona su samo usmjerena na druge. Dok u pubertetu tu ljubav pokušavamo dobiti od raznih autoriteta unutar svog obrazovanja ili prijatelja, nakon puberteta od svojih partnerskih odnosa, kada postanemo obiteljski ljudi tu čežnju često (nezrelo) prebacimo na vlastitu djecu ili unuke. Umjesto da mi budemo ti koji smo svojoj djeci izvor sigurnosti i ljubavi, očekujemo da nas naša vlastita djeca bezuvjetno vole. To je nesvjesni mehanizam koji je često izvor konflikata, frustracije i nezadovoljstva unutar obiteljske dinamike.
Izlaz iz njega je osvijestiti te mehanizme i identificirati stvarnost vlastitog djetinjstva. Da bi to mogli moramo se suprotsaviti procesima negiranja i idealizacije vlastitog djetinjstva, koji su često vrlo jaki jer nas pokušavaju zaštititi od bolne istine. Istine da nas se nije voljelo onako kako smo to trebali. Ako se usudimo krenuti istraživati svoje djetinjstvo možemo to promijeniti.
Cilj ovog rada je da, s vremenom, u sebi stvorimo osobu koja može zadovoljiti barem neke potrebe koje su na ispunjenje čekale od našeg rođenja. Kroz taj proces si možemo pružiti pažnju, poštovanje, razumijevanje svojih osjećaja, prijeko potrebnu zaštitu, osjećaj sigurnosti i bezuvjetnu ljubav koju su nam roditelji uskratili.
Od čega se sastoji ljubav?
Često nam je jasno da “samo moramo početi voljeti sebe”, no isto tako nam ta intelektualna spoznaja ne pomaže u praksi. Da bi se to dogodilo, da bi počeli istinski voljeti sebe, potrebno nam je jedno posebno iskustvo: iskustvo ljubavi prema djetetu kakvo smo nekada bili. Bez toga ne možemo znati od čega se sastoji ljubav za kojom toliko čeznemo. Ovo iskustvo možemo postići na više načina, ono što je najbitnije je da to moramo iskusiti u kontaktu s drugom osobom. Naše tijelo, naš cijeli sustav (tjelesni, emocionalni, psihološki i mentalni), koje nije voljeno, mora biti voljeno da zna kako se osjeća tada.
Ponekad to iskustvo možemo dobiti ako imamo sreće i naiđemo na partnera koji je dobio to iskustvo u ranom djetinjstvu te voli sebe i zna kako voljeti druge. Na žalost, većina nas smo ranjeni kao djeca, te se to rijetko događa u stvarnosti.
Drugi način na koji to možemo postići je terapijski proces. U njemu, tražimo pomoć terapeuta koji nas može prihvatiti onakvima kakvi jesmo, koji nam može pružiti zaštitu, poštovanje, suosjećanje i razumijevanje kako bismo shvatili kako smo i zašto smo postali ono što jesmo. To je temeljno iskustvo koje nam omogućuje da prihvatimo ulogu roditelja za nepravdu koja nam se nekada dogodila.
U tom procesu nam nije potreban novi “odgojitelj”, netko tko za nas “ima planove”, niti psihoanalitičar koji analizira traumatska iskustva na intelektualnom nivou. Razumijevanje naše problematike na intelektualnom nivou može pomoći, no dok ju ne spustimo na nivo tijela (senzacija, osjetila i osjećaja) ne možemo ju promijeniti.
Ono što tada trebamo je netko tko će nas i voditi i pratiti na našem putu. Netko tko može podijeliti s nama užas i ogorčenje koje će se zasigurno pojaviti i tko će ostati s nama kada se bude to događalo. Tko neće otići. Netko tko nas može vidjeti i biti s nama kada nas preplave emocije malog djeteta koje je patilo. Netko kome naše tijelo može pokazati i ispričati što je sve prošlo samo, bez podrške, kada smo se borili za puko preživljavanje. Takav nam je pratilac potreban. Svjedok koji će nam dati svoju nježnu prisutnost.
Uz takvog svjedoka počinjemo činiti isto to. Postajemo pratitelji samoga sebe. Počinjemo pratiti to dijete u nama, počinjemo razumjeti govor njegovog tijela kako bismo se mogli bavili njegovim potrebama, umjesto da ih ignoriramo na isti način kao naši roditelji nekada davno.
Ovo što ovdje opisujemo posve je realno. Moguće je saznati vlastitu istinu u društvu takvog (terapijskog) suputnika. U tom se procesu možemo vratiti sebi, naučiti kako samostalno zadovoljiti svoje potrebe, osloboditi se depresije, povratiti radost u životu, oporaviti se od stanja stalne iscrpljenosti, doživjeti ponovno oživljavanje energije u vlastitim tijelima. U tom procesu možemo naučiti kako iscijeliti rupe u nama koje čeznu da budu popunjene. Jer naša tijela nikada ne lažu. Ona znaju što nam treba, što nam je uskraćeno i znat će prepoznati kada dobiju to.
Nove Radionice
