Ljutnja

Ljutnja je možda najdublji oblik suosjećanja za druge, za svijet u kojemu živimo, za same sebe, za život, prema svome tijelu, prema svojoj obitelji i svim našim idealima. Ljutnja je uvijek isprepletena s ranjivošću i mogućnošću da budemo povrijeđeni. Kad ljutnja nije zatočena u tijelu i u snažnim reakcijama, u njoj možemo prepoznati najiskreniji oblik pažnje. Plamen ljutnje u nama obasjava sve ono čemu želimo duboko pripadati, ono što branimo i za što smo spremni izložiti se i riskirati.

Ono sto obično zovemo ljutnjom samo je sjena neke veće slike, ljutnje s “velikim LJ”, koja u sebi nosi i duboku ranjivost koju možemo primijetiti tek kad ponovno dođemo u kontakt s vlastitim razumom kojeg smo privremeno “izgubili”. Kad ovu prvobitnu reaktivnu ljutnju naše tijelo više ne može držati te kad proširimo vidokrug vlastitog razumijevanja. Ono što zovemo ljutnjom je nemogućnost našega tijela da održi stupanj otvorenosti za takvo suosjećanje u svijetu u kojem živimo. Ljutnja je odraz naše nesposobnosti biti u stanju da sve ono sto bespomoćno volimo našim tijelom ili umom, zavolimo širinom našega cijelog bića. Ono sto površinski nazivamo ljutnjom je snažan odgovor na nemoć koju osjećamo iznutra, nemoć koja je povezana sa osjećajem nevjerojatne sirove ranjivosti, koja nije u stanju naći niti jedan drugi oblik, glas ili način vanjskog izričaja ili načina na koji bi se životna energija drugačije pokazala. Ono sto nazivamo ljutnjom, često je naša nespremnost da u potpunosti živimo s našim najdubljim strahovima ili životnim nepoznanicama, kao što su ljubav prema supruzi, djeci, onima koji su nam važni u životu i kojima želimo sve najbolje ili sa samom spoznajom da smo živi i da volimo one s kojima dijelimo ovaj život.

Naša ljutnja najčešće probije na površinu kada nam se čini da nešto nije u redu s takvim osjećajem bespomoćnosti i ranjivosti…. Ljutnja je u suštini mjerilo koliko smo povezani sa živim svijetom oko nas i kako nas ljubav u svim svojim oblicima čini ranjivima. Stoga kad osjetimo ljutnju u svoj njenoj dubini i snazi, istovremeno osjetimo plamen i puninu onog što znači zauzeti svoje mjesto u životu i biti ispunjen njime. Neka ljutnja bude i nit vodilja koju treba slijediti do njezina izvora, čuvati je i osluškivati. Tada je ljutnja istovremeno i poziv da nađemo načine na koje tu nit vodilju možemo donijeti u svijet, s umom koji je jasniji i velikodušniji, sa srcem koje poznaje puninu suosjećanja, i s tijelom koje je snažnije i sposobnije da nosi  energiju snažnih emocija. Ono sto na površini zovemo ljutnjom je tu da nam pomogne upoznati svoju vlastitu sliku u ogledalu, potpuno drugačiju od one koju ćemo gledati ako ostanemo površni.

David Whyte “Consolations: The Solace, Nourishment and Underlying Meaning of Everyday Words”