POVJERENJE U ŽIVOT ILI NEPOVJERENJE U PRAVO NA ŽIVOT

Napuštenost može biti suptilna ili očita. Malo dijete osjeća se pomalo napušteno kad god je odvojeno od majke. Kraća razdoblja razdvojenosti su normalna i ne uzrokuju trajnu štetu. Duža razdoblja, kao što je dulji boravak u bolnici, razvod ili dugo putovanje, izazivaju duboku nesigurnost.

Čak i ako je dijete posvojeno, činjenica je da ga je biološka majka napustila. Posvojitelji bi trebali nadoknaditi djetetovu tjeskobu zbog razdvojenosti pružajući mu dosljednu ljubav i sigurnost…više no što bi bilo potrebno biološkoj djeci.

Napuštanje prijeti našem opstanku. U nama budi osjećaj neželjenosti i sumnju u pravo da budemo ovdje. Izaziva strah, koji može onemogućiti primjerene odgovore na uobičajene situacije. Primjerice, ako se u odrasloj dobi plašimo napuštanja, možda se bojimo i u svojim odnosima progovoriti o onome što nam se ne sviđa jer strahujemo da ćemo ponovno biti napušteni. Ili možemo previše spremno prihvaćati napuštanje te i najblažu kritiku ili partnerovu promjenu raspoloženja doživljavati kao signal da smo neželjeni.

Prazninu napuštenosti možemo ponovno doživljavati kad god je doživimo u odrasloj dobi pa gubitak voljene osobe u nama budi osjećaj da se raspadamo.

Kada nas drugi napuste (a imamo tu ranu iz djetinjstva), vrlo lako može doći do sklonosti napuštanju samoga sebe. Na primjer, loše skrbi o svojemu tijelu, zaboravljati jesti ili se pretrpavati hranom, napuštanje vlastitih projekata, nedovršeni poslovi itd.

Napuštanje potkopava povjerenje potrebno za razvijanje osjećaja sigurnosti, nade i pouzdanja. Potkopava sam temelj za povjerenje da smo rođeni s pravom na život i ljepotu življenja u tijelu. Tijelo je prvi izvor osjećaja sigurnosti ili nesigurnosti, i jedino kroz tijelo možemo vraćati osjećaj sigurnosti i povjerenja da smo na pravom mjestu za život.

RADIONICE U NAJAVI: