Osoba koja opetovano doživljava traumatične susrete podložna je sve većem osjećaju krivnje smatrajući se na određeni način odgovornom za uzrokovanje te traume – što god bilo posrijedi. Osjećaj krivnje gotovo je univerzalan otisak traume.
Peter Levine
Rad s osjećajem krivnje započinje razmatranjem sila koje su u određenom trenutku utjecale na naše postupke. U slučaju djeteta koje se osjeća krivim zbog slabog uspjeha u školi važno je uvidjeti kako su obiteljske situacije utjecale na učenje. Ako se neka osoba osjeća krivom jer je potrebita, bitno je ustanoviti da li su potrebe u djetinjstvu uopće zadovoljavane. Samo uvažavanjem sila iz prošlosti možemo uistinu promijeniti sadašnje ponašanje zbog kojega se osjećamo krivima. To ne znači da ne bismo trebali prihvaćati odgovornost za ono što smo zaista prouzročili, već nam to omogućuje uvidjeti odgovornost u njezinu primjerenom kontekstu.
Ako vas osjećaj krivnje zbog bezazlenih ponašanja poput uživanja ili odvajanja vremena za sebe nastavi proganjati, razmotrite sustav vjerovanja koji podržava te vrijednosti.
Pitanje je koji sustav vjerovanja kaže da je seks loš ili da je provođenje vremena u samoći sebično? Odakle potječe taj sustav? Kome služi to vjerovanje? Što su posljedice vrijednosti tih vjerovanja?
Što je zapravo vaše vjerovanje i na čemu se temelji? Što su posljedice vaših postupaka? Jeste li naudili sebi ili drugima?
Zdrav osjećaj krivnje postoji, pitanje je da li smo svjesni koja je razlika?
Zdrav osjećaj krivnje emocionalna je jezgra naše svijesti. Ta emocija proizlazi iz ponašanja koje je suprotno našim vjerovanjima i vrijednostima.
John Bradshaw
Uključivanje unutarnjeg promatrača i osvještavanje koja su naša istinska vjerovanja, a koja su «usvojena» iz okoliša, otvara sasvim nove mogućnosti.
Osjećaj srama i osjećaj krivnje, ako su u području «nezdravog», spuštaju životnu energiju na najniže vibracije i guše bilo kakvu mogućnost rasta i radosti.