Okidači naših emocionalnih reakcija

Svima nam je poznat osjećaj kada netko izgovori nešto specifičnim tonom, a naše tijelo reagira osjećajem nelagode u želucu. Ili kada netko napravi nešto naizgled bezazleno, a mi se u trenu osjetimo povrijeđeni ili ljuti. Netko nam se obrati s određenim izrazom lica, a mi se “raspadnemo” jer na njemu “pročitamo” ljutnju ili napad. Ili kada nam se draga osoba čini “hladnom i distanciranom” te nas uhvati strah od napuštanja, a on ili ona je samo trenutno okupirana nekom svojim problemima. Netko u razgovoru spomene osobu, mjesto ili stvar koja je povezana s nekim našim neriješenim emocionalnim problemom ili prošlom traumom pa odjednom osjetimo kako nas obuzimaju osjećaji tuge, bijesa, straha ili srama. 

Što je u stvari “triger”?

Kad nam se dogodi neka od navedenih refleksnih reakcija, možemo biti sigurni da je povučen okidač naše emocionalne reakcije, tj. da smo “trigerirani”. U tom se trenutku nalazimo u iskustvu ili prostoru reakcije na određeni “triger” ili poticaj. Takvu reakciju često ćemo opisati kao: “Ono što mi je netko drugi rekao ili napravio me trigeriralo.”

Triger može biti svaka osoba, riječ, događaj ili iskustvo koje u nama uzrokuje trenutnu (refleksnu) emocionalnu reakciju nad kojom nemamo kontrolu. Na primjer, kada čujemo iznenadnu buku koja nas prestraši. Buka je triger/okidač; osjećaj straha je reakcija. Ponekad trenutno možemo proći kroz svoju reakciju, a ponekad nas prati duže vrijeme. Trajanje zadržavanja u prostoru ili iskustvu naše emocionalne reakcije ovisi o tome u kojoj mjeri situacije prepoznajemo kao opasne ili bezopasne. Naša osjetila zajedno sa sustavom prepoznavanja vanjskih iskustava pomoću kojih doživljavamo vanjske podražaje (npr. sluh) prvo pokušavaju odrediti je li situacija (npr. buka) opasna ili ne. Ako je naš sustav prepoznavanja zdrav, bezopasnu buku ćemo prepoznati kao bezopasnu, otpustiti to iskustvo te nastaviti sa daljnjim aktivnostima. No, ako u sustavu prepoznavanja postoji neko traumatsko iskustvo, tada nas i bezopasna buka može izrazito uznemiriti. U slučaju kad je naš sustav oštećen traumatskim iskustvom, čak i nakon što intelektualno prepoznamo da je zvuk bezopasan, osjećaj straha neće nas odmah napustiti nego će ostati prisutan dulje vrijeme u našem tijelu.

Dugotrajne neugodne emocionalne reakcije u nama stvaraju osjećaj bespomoćnosti i nesigurnosti. Naša reakcija na triger često je pretjerana, puno veća od stvarne stimulacije te traje dulje nego što bi trebala. Mjera u kojoj triger utječe na našu emocionalnu stabilnost proporcionalna je količini traumatskih iskustava spremljenih u našem živčanom sustavu o našoj sposobnosti ispravnog prepoznavanja svojih emocionalnih reakcija, te razvijenosti naših vještina u upotrebi korisnih obrazaca razmišljanja te postupaka koji mogu umirujuće utjecati na naš živčani sustav.

Prepoznavanje “trigera”

Prvi korak ka tome je prepoznavanje što nas točno trigerira i zašto?
Radeći na razumijevanju svojih refleksnih emocionalnih reakcija i njihovih korijena stvaramo svijest o tome da naše reakcije ne moraju biti nesvjesne i impulzivne te stvaramo mjesto izbora vlastitih reakcija. Procesirajući iskustvo od trigera do emocionalne reakcije ili osjećaja u tijelu iscjeljujemo se te svoju bespomoćnost (refleksnu, nesvjesnu reakciju) postupno pretvaramo u moć (svjesnu reakciju). Na primjer, kolega s posla nas je nepravedno kritizirao, okinuo našu emocionalnu reakciju pa smo cijelu noć trigerirani jer se osjećamo krivim, a u stvarni znamo da smo dobro izvršili zadatak i da se nemamo zbog čega tako osjećati. Procesiranjem svoje reakcije otkrivamo da moramo razgovarati s njim, riješiti sukob, imenovati i razjasniti konkretnu situaciju. U ovom slučaju nas triger vodi do zdrave asertivnosti. Naša se refleksna emocionalna reakcija temelji na našem prethodno usvojenom uvjerenju (iluziji ili projekciji) koliko je triger ozbiljan. Reakcija se pokreće tim vjerovanjem te se izražava kao osjećaj praćen riječima ili postupcima. Obično se reakcija događa brzo i nesvjesno, bez da imamo priliku za analizu stvarne situacije i odgovarajuću prilagodbu svoje reakcije. Trigeri i reakcije događaju se tako brzo da je teško stati, pogledati što se stvarno događa i reagirati drugačije. To je zato što trigeri aktiviraju naš limbički sustav, emocionalni dio, a ne naš prefrontalni korteks, kojim možemo racionalno razmotriti događaj.

Izlazak iz slijepe ulice

Zato trigeri mogu postati naše slijepe ulice vodeći nas direktno samo u refleksne (neugodne) emocionalne reakcije, bez resursa koji bi nam omogućio da se nosimo s našom reakcijom. No ukoliko razvijemo alate za analizu i usporavanje vlastitih emocionalnih reakcija, trigeri ne moraju uvijek završavati u bolnoj slijepoj ulici – možemo stvoriti novo mjesto koje usporava i mijenja naše reakcije.
Time dvodjelno iskustvo možemo pretvoriti u trodjelnu praksu: 

U tom procesu počinjemo stvarati i koristiti svoje unutarnje resurse za suočavanje s trigerima (događajima kojima smo potaknuti), ali u širem kontekstu takvim radom počinjemo raditi s traumama koje su okidači te tako iscjeljivati sebe i svoje prošlo traumatsko iskustvo. Time trigeri počinju imati sve manju moć nad nama, a mi prelazimo iz osjećaja nemoći i nesigurnosti u sve jači osjećaj moći i sigurnosti.

Trigeri preživljavaju na krivom uvjerenju da ne možemo vjerovati sebi. Gradeći unutarnje resurse mijenjamo to uvjerenje jer saznajemo da možemo vjerovati sebi i svom tijelu. Iako trauma nikad ne nestaje u potpunosti, ona može postati ono što se dogodilo u prošlosti, a ne ono što još uvijek boli u sadašnjosti. Možda ne možemo u potpunosti eliminirati trigere, ali možemo izmijeniti i našu osjetljivost i reakciju na njih. Možemo naučiti uhvatiti sami sebe prije nego slijepo reagiramo. Možemo smanjiti bol svoje reakcije. Sve se to mijenja kada se stvarno bavimo svojim traumama, u terapijskom smislu. Tada postajemo svjesniji povezanosti trigera i onoga na čemu moramo raditi na sebi: Naš cilj nije kontrolirati naše trigere (jer to nikada ne možemo), već kroz njih prepoznati dijelove sebe koji žele biti iscjeljeni. Ako ih promatramo na taj način, oni su naš put prema osobnom razvoju, vlastitom psihološkom i duhovnom radu. Na taj način svoje trigere pretvaramo iz impulzivnih reakcija u alate koji nas vode prema većoj svjesnosti.