fbpx

Trebalo mi je puno vremena da pronađem svoj glas. I sada kada sam ga pronašla, ne mislim šutjeti.
Madeleine Albright

Kao djeca imamo svoj glas koji je snažan. Nemamo problema reći što što volimo, a što ne volimo. Što želimo, a što ne želimo. Koga volimo, koga ne volimo. U kojoj situaciji se osjećamo dobro, a u kojoj ne. Ne oklijevamo. Govorimo svoju istinu. Nesvjesni bilo kakvih posljedica.

 

S vremenom se dogodi život. Doživljavamo negodovanje roditelja, prijatelja, učitelja i ostalih autoriteta. Otkrivamo bol, povrijeđenost i odbacivanje. Naša istina zauzima drugo mjesto dok je u prvom planu želja da nas vole, da se svidimo, da dobijemo potvrdu i odobrenje. Da udovoljimo drugima. Počinjemo ispitivati ​​sebe i svoju istinu.

 

Tada se dogodi još više života. Postajemo svjesni posljedica kad govorimo svoju istinu, kada si dozvolimo da se čujemo i vjerujemo svom glasu. Izgubimo poneko prijateljstvo. Napusti nas partner. Dobijemo otkaz. Nismo poželjni kao takvi. Počinjemo sve više sumnjati u svoju istinu. Polako postajemo nevidljivi dok dopuštamo drugima da nam ukradu glas. Ne bi li u zamjenu dobili njihovu ljubav. Ogromna cijena koju plaćamo je osjećaj izdaje sebe.

 

 

Prigušen život

I tako, s vremenom potpuno izgubimo svoj glas, živeći na van (osluškujući i zadovoljavajući potrebe drugih), umjesto iznutra (osluškivajući svoj unutarnji glas i živeći svoju istinu). To postane baza za sve što radimo i što jesmo. U onome što kreiramo, u načinu na koji funkcioniramo u vezama, u načinu na koji se volimo, u projektima u koje ulažemo, u  karijere u koje se upuštamo. U svim poljima života se ograničavamo, ne usuđujemo se do kraja biti mi, te konstantno imamo osjećaj sputanosti, nezadovoljstva, neslobode koja se manifestira na razne načine. Ne znamo više što možemo ili što je moguće. Postajemo kronično nesretni, često prihvaćajući da je to jednostavno tako. Veza sa našom urođenom životnosti je prigušena.

Počinjemo vjerovati da ne možemo – da ne zaslužujemo – da ne vrijedimo i da je ovo maksimum života koji možemo živjeti. To vjerovanje nas počinje pratiti na svakodnevnoj bazi.

Najveći problem tog iskrivljenog vjerovanja je da ono u što vjerujemo određuje kako ćemo se kretati kroz život. U ovom slučaju, nećemo dospjeti daleko. Uglavnom ćemo se vrtjeti u obrascima zadovoljavanja drugih. Ako želimo započeti živjeti život u kojem smo mi sami centar svog života (na zdravo-sebičan način), moramo se vratiti sebi iznutra. Moramo ponovno početi osluškivati sebe, umjesto glasove izvana. Moramo vratiti sebi ono što su nam uzeli roditelji, učitelji, bivši partneri, prijatelji, prošla iskustva. Da bismo to učinili, moramo ponovo pronaći svoj glas.


Vraćanje glasa

Postoje samo dva osnovna i potrebna koraka da bi sebi počeli vraćati svoj glas.

Prvi korak: Moramo započeti potragu za svojim glasom. To ne znači da ćemo ga odmah pronaći I da ćemo ga odmah moći poslušati. Potraga za glasom je proces koji traje. Budući smo tako dugo slušali druge glasove, naš će nam vlastiti glas na početku biti slab šapat. Biti će tih i nesiguran. No ono što je bitno je da ako dišemo, naš glas je tu negdje. U nama. Samo ga moramo pronaći. Slušati. Što kaže? Koji drugi glasovi ga nadjačavaju? Čiji su to glasovi? Čiji glas je najglasniji? Želimo li ga nadglasati? Želimo li mu odgovoriti nešto? Što bi mu odgovorilo ono dijete sa početka ovog teksta? Zamislite to i učinite.

Drugi korak: Kada ga pronađemo, moramo ga početi postepeno živjeti. To znači poslušati ga i onda napraviti ono što on govori. Popratiti ga s akcijom. Ovo je teži dio. Jedno je biti svjestan svoje istine, a potpuno drugo je živjeti ju. Ponašati se prema njoj. To je nešto na što nismo navikli. Na početku će biti teško jer ćemo se susretati s ogromnom koičinom neugodnih emocija. Strahom, sramom, krivnjom… No s vremenom će postati sve lakše. I jednog dana, postati će nam potpuno prirodno slušati naš glas. Osjećati ćemo se neobično ako ga ne poslušamo. To mjesto slušanja sebe postati će naša nova baza za život. Jednom kada dođemo to na mjesto, automatski se povlačimo sa starog mjesta. I tu nema povratka. Kao da se mijenjaju naši okusni pupoljci. To stanje, trajna unutarnja promjena, prirodno će stvoriti prostor da donosimo drugačije odluke. Izbori koji su nekad bili izazovni i teški postati će jednostavniji.

To je proces osobnog rasta. Upravo taj proces prolazimo u trogodišnjoj edukaciju za osobni razvoj i uvod u terapijsku praksu Centra Snaga namjere. 

Prepreke okoline

Osim što se suočavamo s vlastitim strahom da počnemo izgovarati riječi svog glasa, suočavamo se i s otporima drugih. Naša okolina se isto tako, kao i mi sami, mora naviknuti na novu situaciju. Naša istina može biti nelagodna za njih. No zapamtite, ta nelagoda nije naša odgovornost. Ta nelagoda je nesposobnost naše okoline da bude u kontaktu s nama autentičnima. Jednim velikim dijelom ona nastaje jer podsjeća sve te ljude oko nas da su i oni sami izgubili svoj glas. Upravo tako će se dešavati I prilagodba naše okoline na našu promjenu. Neke će naša promjena inspirirati i oni će krenuti tražiti svoj glas, a za neke će ta promjena biti predrastična i neće se moći nositi s novim nama. Tražiti će da se vratimo na staro. Neće nas moći voljeti ovakve. Jer nisu spremni na vlastitu promjenu. I da, neki odnosi će se prekinuti, neka prijateljstva će umrijeti. No, to je cijena koju moramo platiti da bi pronašli svoj glas. Jer na kraju, moramo se pitati, da li svoj život želimo proživjeti tako da živimo svoju ili tuđu priču o nama?

I ako ne odustanemo, ako nastavimo i dalje slušati svoj glas i donositi odluke na temelju njega, unatoč svom vlastitom nemiru, nesigurnosti i negodovanju okoline, stvoriti ćemo novi put. Nove mogućnosti. Početi ćemo privlačiti nove ljude koji nam žele pomoći, podržati nas i ohrabriti. Koji će nas željeti voljeti ovakve. A ono što je najvažnije, početi ćemo se sviđati sami sebi. Ima li išta bolje od toga?