Svako ljudsko biće čezne za nečim za što vjeruje da bi mu život učinilo ispunjenijim.
Svi imamo snažan zov duše prema duhovnom rastu, a to se manifestira kroz osobne čežnje. To se može pojaviti kao čežnja za dubokim odnosom s partnerom, za uspješnim i ispunjavajućim poslom ili za obitelji u kojoj ima više ljubavi. Naše želje mogu biti i za duhovnim ispunjenjem, za dubljim odnosom s Bogom, Zemljom… Iza tih specifičnih problema se nalazi osjećaj da mora postojati neko stanje svijesti koje donosi više ispunjenja i veći kapacitet za iskustvo života.
Svaka čežnja je u osnovi čežnja za iskustvom odnosa punog ljubavi, odnosa sa sobom i drugima, s okolinom i s Bogom. Možda se sramimo svoje čežnje zato jer nas otvara i postajemo ranjivi, kakvi smo bili kao djeca kad su naše čežnje bile neispunjene ili čak uništene. Ponekad se bojimo svoje čežnje jer nas otvara za mogućnost razočarenja. Kako god, samo kroz buđenje i poštovanje vlastite čežnje možemo imati motivaciju da radimo na sebi kako bismo proširili vlastite živote.
Većina se naših čežnji može izraziti kao želja da volimo sebe, druge osobe, okoliš, Boga i da budemo voljeni od strane drugih, okoline, Boga ili samog sebe. Prvi korak je da naučimo voljeti sebe. Na taj način stvaramo temelj za ispunjenje svih svojih čežnji. Učimo se identificirati sa onim dijelom sebe koji može voljeti te zatim možemo tu ljubav usmjeriti prema onim dijelovima sebe u kojima ne osjećamo da možemo biti voljeni. Učenje ljubavi i prihvaćanja svih dijelova sebe je primarno i neiscrpno oruđe samoiscjeljenja.
Naše čežnje da volimo i budemo voljeni nas vode prema širenju. Moramo biti spremni platiti cijenu potpune unutrašnje iskrenosti i suočavanja sa samim sobom, da bismo vidjeli gdje se sputavamo i ograničavamo. Učimo vidjeti gdje smo bili puni mržnje umjesto ljubavi prema sebi samima ili prema drugima, gdje ograničavamo sebe zbog straha ili ponosa i gdje vjerujemo da smo bespomoćne žrtve te da su drugi odgovorni za našu nesreću.