Osjećaj manje vrijednosti koji izvire iz srama ili nametnute krivnje razara vrijednost našeg života. Uvuče se pod kožu, u naš krvotok, nervne stanice, povuče cijeli emocionalni protok i truje svaku novu mogućnost.
Djeluje na različite načine. Možemo potonuti u to da se osjećamo bespomoćno i kao žrtve onoga što nas okružuje, nekih drugih ljudi, okolnosti, “sreće”… Ili možemo tražiti spas od odvratnog okusa osjećaja nemoći u kompenzacijama, “biti jači i bolji” – naravno, u odnosu opet na neke druge. Možemo živjeti puno vremena u osjećaju ljutnje, gnjeva, ponosa, a sve u očajničkom strahu da ne padnemo u bezdan srama ili krivnje.
Kad smo mala djeca i kad smo zaista bespomoćni i krhki, emocije odraslih koje se izliju na nas kroz nervozu, ljutnju ili tugu budu nepodnošljivo previše. Djeca tada vrlo lako preuzimaju odgovornost za taj nesklad izvana kao da “ne zaslužuju ljubav i prihvaćanje onakvi kakvi jesu “. Taj osjećaj je toliko bolan za malo dijete da mora pronaći način da ga preživi.
Tada gradimo različite obrane i maske ne bi li tako dobili ili izborili ljubav. S vremenom počnemo vjerovati da smo ta maska… da smo “žrtva” ili “da moramo druge pregaziti za svoju dobrobit”.
Vjerojatno ste već čuli da “žrtva i krvnik” ne mogu postojati jedno bez drugog.
Djeluje zastrašujuće i nepravedno u prvi mah, međutim odrasli ljudi koji ostanu zatočeni u ono što su povjerovali u tom ranjivom i bespomoćnom periodu ne odrastu emocionalno i ne preuzmu niti mali dio našeg ljudskog potencijala.
Iscjeljivanjem sebe, prihvaćanjem svojih dijelova koje smo zaboravili ili ih se odrekli, upoznavanjem svoje “sjene” koju projiciramo na druge ljude ili situacije… mi iscjeljujemo svijet. Upoznavanjem sebe upravo u tim dijelovima kojih se sramimo, otvaramo najranjivije dijelove i gradimo veće suosjećanje prema sebi. Možemo ponovno prigrliti onaj dio koji je ostao zarobljen u “mojoj maloj djevojčici” ili “dječaku” i tako integriramo svoje izgubljene dijelove.
Vrijedi svakog i najmanjeg dijela, jer što smo integriraniji, možemo više ljubavi vratiti sebi.
Sada kada smo odrasli, nitko drugi nam ne može dati ljubav koja je temeljna, osim samih sebe. Tek kad zaista počnemo prihvaćati sebe kao vrijedne ljubavi, možemo živjeti iznutra taj osjećaj spokoja i radosti. I onda možemo obilato isijavati taj osjećaj, jer pulsira iz našeg centra.
Zapitajte se kod mnogih odabira: “Što bi sada učinila osoba koja sebe prihvaća i voli?” I vjerujte u vlastitu intuiciju.
Nema drugog mjesta za početak ljubavi prema sebi od vlastitog bića… i ne možemo voljeti druge dok ne počnemo voljeti sebe.