“Došli smo po to, što već imamo u sebi. Patimo kada se borimo sa stvarnošću.”
Tony Robbins
Da li vam se zaista vrzma po glavi ideja “Moram se promijeniti, moram živjeti drugačije, nešto sa mnom nije u redu…”?
Kako bi bilo da najprije pogledamo svoje vrijednosti, u čemu uživamo i gdje i kada se osjećamo sretni?
Može djelovati samo kao ideja, ali nije loše krenuti od ideje, staviti ju na papir i uživati u njoj. Sada kao odrasli imamo moć kretati od ideje i svjesnošću osvjetljavati dio tame.
Ja vjerujem da ljudska bića nisu strojevi koje treba popravljati, duboko vjerujem da se svjedočenjem (osobnim i terapeutskim) može osvijetliti puno toga zamračenog i skrivenog. Priznajem da postoji određeni broj ljudi koji su zaista zalutali jako duboko, ali ako pogledam prosjek koji pati od uspoređivanja s drugima i unutarnjeg kritiziranja svih svojih neuspjeha, vjerujem u mogućnost otvaranja prozora prema svjetlosti.
Neuspješnost borbe sa životom (ili sa samim sobom) je odupiranje onome što je “tu i sada”. Otpor prema stvarnosti sadašnjeg trenutka ne dovodi do rješavanja “problema”, samo do odgađanja i negiranja onoga što nam omogućuje taj izazov.
Moj vlastiti osjećaj zahvalnosti za život i svjesnost sebe , dogodio se u bolnici. Dijagnoza je bila zastrašujuća i najprije sam izletjela iz tijela. Nakon par dana počela sam prihvaćati da je virus u mom tijelu i da mi očaj i ljutnja neće pomoći da ga otpremim iz tijela.
Dozvoliti da zaista osjetim i iskusim to što se trenutno događa, otvorilo mi je vrata prihvaćanja sebe. Ne brinite da ćete biti manje djelotvorni u onome što trebate učiniti, jer kad prihvaćate ono što jest, brzo je jasno što se može učiniti, a što treba otpustiti.
Najednom sam osjetila krvotok u tijelu, udisaj i širenje pluća, otkucaje srca i bilo mi je jasno u cijelom tijelu da sam živa i da ne želim biti negdje drugo, nego baš u svome tijelu. A to je podrazumijevalo i neugodnu situaciju bolesti i bolnice.
Proširio mi se vidokrug i počela sam uživati u svakom trenutku. I nije bilo pogrešnog trenutka. Svaki je bio dragocjen na svoj način.
Od tada je prošlo 6 godina, virus je napustio moje tijelo, došlo je do 100 postotne remisije, ali to uprisutnjavanje mi je pomoglo da dozvoljavam sebi da protiču i neugodni osjećaji, da ih ne moram taložiti u svome tijelu, niti da moram bježati iz tijela zbog “neprihvatljivih osjećaja”.
Nemojte čekati da se “nešto dogodi”. Sve što trebate, već imate u sebi. I imate tijelo kroz koje možete iskusiti čaroliju života.
Tihana